Legendarni bosanskohercegovački nogometaš i ikona splitskog Hajduka, Blaž "Baka" Slišković (66), bio je u podcastu (IN)Direkt portala Oslobođenje gdje je pričao o svojim dogodovštinama u karijeri. Posebno se dotaknuo vremena u Hajduku, s kojim je osvojio Kup bivše države te je pričao o tome kako se danas osjeća u vezi Hajduka.

- Prvo sam počeo s plivanjem i košarkom. Nogomet je bio u drugom planu. Kao dječak sam igrao po poljanama i nikad nisam razmišljao da ću biti profesionalac. U 13. godini sam igrom slučaja otišao na trening Pionira Veleža. Primijetili su me na turniru mahala koji se održava na ljeto i mog oca zamolili da me odvede na trening i tada sam krenuo trenirati. Mišljenja sam da je prerano da djeca sa 5-6 godina krenu trenirati. Nogomet je naporan i prije toga bi trebalo ići u neki drugi sport. S nogometom se treba krenuti s 10-11 godina jer ih se mora pustiti da se igraju. Trenerima omladinske škole zamjeram što se s 11-12 godina radi na taktici i idu se radit analize. Do 13 godine ih treba pustiti da se igraju, a onda ih kasnije treba oblikovati s težim stvarima - započeo je Slišković.

Jesu li vam cigarete radile problem?

- Nisu mi radile problem u karijeri. Jedan trener mi je prigovarao zašto pušim, a to je Pero Nadoveza u Hajduku. On nije volio da se puši, ali to nije mogao zaustaviti. Kad god me vidio s cigaretom mi je rekao da će me kazniti s 500 maraka. Bili smo u Dubrovniku na turniru. Ja i Pudar u sobi i govorim mu da idemo zapaliti na balkon. Ispod balkona je bila svadba, ja pjevam "500 maraka", a ulazi Nadoveza i nadoveže se na tu pjesmu i kaže "ode 500 maraka", pa eto ode ha, ha.

Protiv koga je bilo najteže igrati?

- Dok sam bio u Veležu, Bračun iz Dinama. Protiv njega mi je bilo jako teško igrat te iz Hajduka Šime Luketin. On nikad nije nasjedao na lažni udarac. Ti zamahneš, a on ne reagira i zato mi je bilo jako teško. Oni su svi bili korektni, ali bilo je i onih koji su "odbijali bubrege". Kostobrani su meni bili teret. To su bili starinski kostobrani i pogotovo na kiši su mi bili teški. Nisam ja vodio računa hoće li me neko udariti, ali meni su smetali i tada se moglo bez njih i ja sam to koristio.

Kako ste došli u Hajduk?

- Malo tko je očekivao da ću iz Veleža prijeći u drugi klub. Ja moram biti iskren, ali ja nisam svojom krivicom prešao u Hajduk, već krivicom ljudi iz uprave koji su me na produljenju mog ugovora okarakterizirali kao bogalja. Ja sam u to trenu imao povredu zadnje lože, ali to nije bila ozbiljna povreda. Na razgovoru su oni rekli: "Pričekajmo kako će završiti ozljeda jer ne želimo potpisati bogalja". Ja sam tu prelomio. Imao sam razgovore i sa Zvezdom i artizanom i Dinamom, ali je Hajduk bio najkorektniji, a i oduvijek mi je bio pri srcu. Ja sam osjećao da kad bi u Splitu napravio dobar potez, oni su meni pljeskali, a nisu me vrijeđati. I zato sam odlučio da ću otići u Hajduk. Otac je bio Dinamovac i htio je svim silama da odem u Dinamo. Mamin brat je bio Hajdukovac, a i majku se pita ha ha. Ono što sam ja osjetio od navijača Hajduka dok sam bio u Veležu, e to me kupilo. Naravno, i ponuda Hajduka je bila nešto bolja. U Hrvatskom saboru se raspravljalo kolika je cijena mog transfera. Spominjale su se razne cifre i ljudi su htjeli znati kako je Hajduk toliko mogao platiti.

Komparirajte proslave u osvajanju Kupa s Veležom i Hajdukom.

- Razlika u tim kupovima je ta što sam s Veležom igrao samo jednu utakmicu u finalu, a s Hajdukom dvije. Obje su bile protiv Zvezde na Marakani. Što se tiče trofeja s Veležom, impresivno je bilo vidjeti 30.000 navijača koji su iz Mostara došli do Beograda. I to je nešto drugo u odnosu na Kup koji sam osvojio s Hajdukom. U Splitu je bila ludnica i atmosfera je bila izvanredna, za razliku od revanša gdje u Beogradu nije bilo puno navijača Hajduka. Naravno, bilo je organizirano veliko slavlje i u Splitu. Ipak, za mene, kao Mostarca, veći doživljaj je bilo osvajanje Kupa s Veležom. Pripremili su nam nezaboravan doček na stadionu i bilo je sjajno.

"Onaj" gol iz konera na Poljudu.

- Na toj utakmici protiv Zvezde sam i zabio iz kornera. Ako danas pogledaš video, dok sam trčao prema korneru sam se okrenuo i vidio golmana kako na 5, 6 metara raspoređuje igrače. I u tom trenutku sam razmišljao da brzo izvedem korner i da ga iznenadim. Tako je i bilo, brzo sam se udaljio i lopta je završila "tamo gdje ne treba", za golmana Zvezde. Žao mi je jako utakmice protiv belgijskog Waregema u Europi. To je tada bilo selo u Belgiji, mi smo imali momčad "boli glava" i trebali smo ih razbiti u Splitu. Pobijedili smo jedan razlike i u gostima izgubili 1-0 pa se išlo na jedanaesterce. Ispali smo, ja sam pogodio stativu i za time baš žalim.

S kime ste se najbolje razumjeli na terenu?

- Vahid Halilhodžić i Zlatko Vujović.  Vaha i ja bi uvijek ostali nakon treninga pa bi zajedno trenirali. Znao sam mu kretnje i što voli i to smo vježbali. Tako sam u utakmici znao gdje je bi htio bit i gdje će biti. Sa Zlatkom je bilo još lakše jer je bio toliko brz da ga nitko nije mogao uhvatiti. Sjećam se utakmice, ja sam mu dao loptu 20 metara ispred i sve sam fulao. On stigne loptu i spiker kaže kakav dobar pass Blaža Sliškovića, a ja je fulao 20 metara. On bi u današnjem nogometu bio vrhunski igrač. Imao je nos za gol, bio je brz i bio je sjajan. On i njegov brat su bili veliki profesionalci i jako su brinuli o svom tijelu. 

Kako je kad danas odete u Split?

- Kad odem danas u Split, osjećam se kao i tih godina kada sam igrao. Iznenađuje me da kad prođem rivom, meni klinac od 16 godina govori: "Barba Blaž, možete li mi se potpisat". Pitam ga kako ti znaš za mene pa kaže moj otac mi je pričao i gledao sam na internetu. Ja sam u par navrata rekao da je Split moj drugi dom. Osjećam se kao kad izađem u Mostar. Kad sam izabran u najjboljih 11 u povijesti Hajduka, malo mi je bilo nezgodno. pKad pogledam tih 11 i kad vidim tko je i tko nije u tome, ja se pitam jesam li ja to zaslužio. Naći se među idealnih 11 u povijesti Hajduka je za mene nešto jako veliko. Izabran sam od strane navijača Hajduka i to u samo pet godina što sam bio tamo i zato mi je to nezaboravno. Na primjer Ivan Gudelj. On nije u najboljih 11, a dao je toliko toga Hajduku. Ali prihvatio sam to, cijenim to i vjerojatno je tome doprinio moj odnos s navijačima kada sam bio tamo.

Otvoren vam je i mura u Splitu.

- Meni su suze potekle u tom trenutku. Vidjeti iznad svog murala 20-ak klinaca koji će godinama kasnije gledati mural i pitati se tko je ovo. Pa će ponukani tim muralom otići na Poljud i trenirati nogomet pa možda jedan od njih bude novi Blaž Slišković i zato sam pustio suzu. Dočekan sam izvanredno. Mural je na dijelu Splita koji živi za Hajduk i imati takvu čast pokraj svih velikih igrača koji su igrali u Hajduku, a nemaju mural, za mene je neopisivo. To sam doživio emotivno, ali znanje da te ljudi toliko vole i cijene u gradu u kojem si "stranac", je nešto neprocjenjivo i veliko. 

Pratite li Hajduk i danas?

-S velikim emocijama pratim Hajduk i danas. Zaista volim Hajduk. Teško mi pada što u zadnjih 20 godina nije osvojio titulu. Teško mi je što su zadnjih godina ambicije ogromne. Žao mi je „luđaka“, Torcide i navijača Hajduka, jer ono što imaju Split i Hajduk u smislu navijača nema ni jedan klub u Hrvatskoj, da ne kažem u regiji, možda jedni Zvezda ima više navijača. Žao mi je što Hajduk ne prednjači u hrvatskom nogometu i što nije u Europi dobar. Kao navijača Hajduka mi smeta da klub više nije ono što je bio u bivšoj Jugoslaviji.

Kako ste otišli iz Hajduka?

-Nakon jedne dobre utakmice protiv reprezentacije Francuske, njihov izbornik se raspitao za mene i stupio u kontakt s Ivanom Čurkovićem koji je tamo legenda te je tada on sa mnom stupio u kontakt. Ja sam imao 27 godina i zbog pravila od 28 godina nisam mogao napustiti Jugoslaviju. Ipak. Čurković mi je rekao da će sve srediti i dogovorio je da me puste godinu dana ranije i tako sam stigao u Marseille. U početku sam igrao jako dobro i proglašen sam za najboljeg igrača te sezone. Pohvalio me i Skoblar, koji je tamo sve na svijetu i za mene je to bilo veliko priznanje. U Francuskoj sam bio u naponu snage i htio sam ostati dugo tamo, ali se nije poklopilo.

Kako je bilo u Hrvatskom Dragovoljcu sa Stjepanom Spajićem?

-Zabio sam gol Rudešu iz kornera kad sam igrao za Hrvatski Dragovoljac. Utakmica koja određuje hoćemo ići u prvu ligu ili ne. Ja njemu govorim: „Rođo, ne sekiraj se, pobijedit ćemo i ja dajem iz kornera“. Ja sam se šalio, ali eto zabio sam ga. On s klupe skoči i trči s „hiljadarkom“ preko cijelog terena, pljune na nju i zalijepi mi na čelo. Ja ju smotam i stavim u dres. Rođo je svjetski! S njim je bilo svega. Volio je Dragovoljac i nogomet. 

Potencira se sukob vas i Igora Štimca?

-Ako se sretnemo, uvijek se pozdravimo pa i popijemo kavu nekada. Kada odem u Split na utakmicu sjednemo jedan kraj drugog i razgovaramo. Ja njemu zamjeram jednu stvar, ali ga na kraju i razumijem. Kada smo bili na sudu, gdje je njega sutkinja pitala jesam li ja bio trener Hajduka, a on je rekao da nisam bio. Izađemo nakon toga i pitam ga kako je to mogao reći, a on mi odgovara da on kao direktor kluba ne može ići protiv Hajduka, jer oni su tada osporavali to da sam bio trener. Ako je razmišljao u toj funkciji, za dobrobit kluba, onda ga razumijem.