Povijest ponekad ispiše simetrije koje djeluju gotovo nemoguće. U razmaku od točno osamdeset i pet godina, dva muškarca istog prezimena, podrijetlom iz istog mjesta – Ljubuškog – položila su živote u tuđim zemljama, u ratovima koji nisu bili njihovi, ali su borbe bile njihove po izboru savjesti.

Petar Herceg, poručnik američke mornarice, žrtvovao se kako bi spasio druge tijekom japanskog napada na Pearl Harbour. Iako daleko od Domovine, njegova je hrabrost posthumno priznata najvišim američkim odličjem.

Osamdeset i pet godina kasnije, u svibnju 2025., Toni Herceg, potomak istoga kraja, časnik francuske vojske, izgubio je život braneći temeljno pravo svakog naroda na dostojanstvo i slobodu. Njegova priča, njegova smrt i njegovo nasljeđe spojili su tri zemlje – Hrvatsku, Francusku i Ukrajinu – u zajedničkom bolu i ponosu – ali i jedinstvu za zajedničke ljudske vrijednosti.

Posebno dirljiv je bio susret umirovljenog pukovnika HV-a Srećka Hercega, potomka Petra Hercega, koji je također došao na Miroševac izraziti sućut obitelji i nakloniti se još jednom heroju ponosnog kraja.

Život pod tri zastave, srce bez granica

Rođen u Velikoj Britaniji na svršetku Domovinskog rata, odrastao u Londonu, Beču, Zagrebu, a najviše u Francuskoj, s dušom čvrsto vezanom uz Hrvatsku i Hercegovinu, Toni je bio istinski čovjek svijeta, ali i vojnik i časnik s jasno oblikovanim vrijednostima.

Kad je u veljači ove godine odlučio napustiti sigurnost, komfor i karijeru službe u elitnoj francuskoj vojsci kako bi stao u obranu ljudskog dostojanstva  i slobode na europskom Istoku, to nije bila politička odluka. Bila je to odluka srca.

Toni Herceg nadišao je uloge elitnog vojnika, instruktora ili čak heroja koji umire za slobodu. Kao časnik francuske vojske bio je na brojnim mirovnim misijama u Africi i Istočnom Mediteranu, boreći se za pravdu i najranjivije. Njegov posljednji čin ostavio je nepobitan trag. 

Tijekom napada dronom kamikazom na oklopni transporter s ranjenicima svoje postrojbe, Herceg je, prema svjedočanstvima zahvalnih suboraca, osobno fizički blokirao ulaz. Svojim tijelom zaštitio je one unutra od smrtonosne eksplozije, žrtvujući sebe da ih spasi. Ta krajnja žrtva okrunila je život posvećen drugima - život izgrađen na temeljima duboke vjere u Boga i bezuvjetne ljubavi prema bližnjemu.

Nakon što su ga suborci i okupljeno mnoštvo ispratili na kijevskom trgu i katedrali, njegove kolege u Francuskoj, u Zagrebu, na Miroševcu, Toni je ispraćen uz počasti koje se rijetko viđaju. Skupilo se mnoštvo – vojnici, branitelji domovinskog rata, znanstvenici, kulturnjaci, političari, svećenici, diplomati, ali najvažnije – njegova obitelj i prijatelji. 

Zdenko i Slavica, Tonijevi roditelji, njegova braća Ivan i Josip, stričevi Vjekoslav i Nevenko, bratići, sestrične i brojni drugi bližnji pratili su riječi posvete s ponosom u srcu i tugom i suzama u očima. Obitelj je u toj boli bila i iskreno zahvalna i ovom listu što je u danima prije pogreba poštovao njihovu želju za intimom i diskrecijom, pijetetom prema žrtvi, omogućivši da se oproštaj od Tonija odvije u dostojanstvu i tišini koju su njegovi najbliži trebali.

Uz lijes su ležale tri zastave: hrvatska, francuska i ukrajinska – ne samo simboli pripadnosti, već i odrazi ljubavi i žrtve.

Bio je to dostojanstven oproštaj bez pompe, ali pun veličine. Tišina mnoštva govorila je više od riječi. Don Ilija Jakovljević, generalni vikar Vojnog ordinarijata RH i izaslanik vojnog biskupa Jure Bogdana, predvodio je sprovodnu misu zadušnicu, koncelebriranu s osam svećenika iz Hrvatske i Francuske, uključujući Tonijeve bivše vjeroučitelje. U propovijedi, citirao je evanđelje po Ivanu:

“Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko položi život za svoje prijatelje.”

Ruka zahvalnosti i suza tišine

Među najupečatljivijim trenucima ceremonije bio je čin ukrajinskog veleposlanika Vasyl Kyrylycha, koji je – bez riječi, klečeći – položio ruku na Tonijev lijes. U toj tihoj gesti sabralo se sve: poštovanje, zahvalnost, molitva i suza.

Kasnije je na grobu rekao:

“Čekao sam trenutak da se sretnemo, Toni i ja, u Zagrebu ili Ukrajini – da ti zahvalim. Zahvaljujući herojima poput tebe, Ukrajina još postoji i brani svoju slobodu… Hvala vam što ste odgojili heroja Ukrajine. Znajte – heroji ne umiru. Vječna mu slava i hvala.”

Obitelj koja rađa hrabrost

Na ispraćaju Tonijev otac, Zdenko, čovjek koji je u suzama izgovorio riječi koje su slomile i najtvrđa srca:

“Odabrao je put vojnika, onih koji se ne boje žrtve. Bio je cijenjen i odlikovan u francuskoj vojsci, ali sigurnost je ostavio da bi stao uz narod u borbi. Ne zbog slave, nego zbog uvjerenja. Kad sam čuo da je spasio živote suboraca, pitao sam se – odakle mu ta snaga? Pogledao sam Slavicu… i znao.”

Majka Slavica izabrala je pjesmu “Oči u oči” za posljednji pozdrav. Nije to bila slučajnost:

“Toni je bio čovjek koji svakome gleda u oči. Otvoren, hrabar, pravedan. Tako će jednog dana stajati i pred Gospodinom – lice u lice, bez straha.”

“Toni nas sada napušta.” Nastavio je otac “Ostavio nam je malo običnih stvari  ali zato nešto puno puno više: srca puna ljubavi, ponos koji nema granica i uspomene koje ćemo nositi dok smo živi.”

Korijeni djetinjstva na tvrdom hercegovačkom kamenu između hladnog Trebižata i toplih brda

Rođak Ivan evocirao je sjećanja koja sežu u djetinjstvo:

“Igrao se pod očevim mikroskopom, rastao pod majčinim pogledom. Bio je dijete kao i svako drugo – nježan, ali čvrst. Ljetima se vraćao maslinicima, šipcima i našim hladnim rijekama Trebižatu i Neretvi i toplom Jadranskom moru. Njegova odluka da ode u vojsku bila je čin duboke vjere – želio je štititi one koji se ne mogu sami zaštititi.”

Polja Galicije i hrvatska krv

Na misi zadušnici u crkvi Bezgrešnog začeća BDM u zagrebačkoj Dubravi, nakon pokopa, uz prisutne vojne kapelane i svećenike, služena je misa za dušu Tonijevu.

Akademik Ferdo Bašić, obiteljski prijatelj, izrekao je riječi koje su za mnoge bile pečat na priču o Toniju:

“Plodna polja Galicije pamte hrvatske žrtve… u ovoj preranoj žetvi, mjesec Proljeća, Života i Nade u Život uznio je još jedan hrvatski život – vašega Tonija.”

Cvijeće je pristizalo iz cijeloga svijeta – Francuske, BiH, Njemačke, Poljske, Ukrajine, Velike Britanije, Australije i SAD-a – znak da jedan život može dotaknuti bezbroj drugih.

Jedna rečenica koja sve sažima

Među mnogim izrazima sućuti, posebno se izdvojila poruka ukrajinske majke i djelatnice hrvatskog veleposlanstva u Kijevu:

“Toni je položio svoj život da bi naša djeca jednog dana mogla mirno spavati“.

Dvojica Hercega, ista odluka

I Petar 1941. i Toni 2025. izabrali su hrabrost, odgovornost i žrtvu – daleko od doma, ali uvijek s domovinom u srcu.

Petar u plavoj odori mornarice, Toni u pješčanoj uniformi boji zemlje koju je branio – obojica ušli su u povijest ne kroz govor, već kroz djelo.

Zemlja iz koje potječu mala je, ali srca koja je oblikovala – velika.

I zato ih nećemo zaboraviti!