Taj trenutak je morao doći. Jednostavno, život prolazi, godine također. Edin je tu već 19 godina. Ako gledamo samo seniorsku reprezentaciju. Prošao je puno toga. Bilo je uspona, padova, više tuge nego radosti, ali nije odustajao. 

I nije bilo lako. Toliko puta se vratiti nakon raznih poraza, eliminacija, baraža.  Staviti kapetansku traku i reći: „Idemo momci“. Bio je tu i protiv Portugala, jednom, drugi put. Dao je ogroman doprinos u prvom plasmanu repke na Svjetsko. Pa onda opet kasnije, jedan baraž, drugi, treći. Neki od njegovih golova su ostali nezaboravni bez obzira na rezultat utakmice. Neki golovi, ali i asistencije. Poput one Ibiševiću protiv Litvanije u Kaunasu. Tog 15. listopada 2013. godine. U mjesecu kada će 13 godina poslije odigrati svoju posljednju utakmicu za reprezentaciju BiH. 

Uvijek je vjerovao da će biti bolje

Nakon Svjetskog prvenstva i kvalifikacija u kojima je opet išao do kraja. Zabio je za tri boda po „zvizdanu“ San Marinu, ušao sa klupe. Zabio je i Walesu kad se činilo da je sve gotovo. Na Svjetsko je otišao poput Kaisera Beckenbauera u Meksiku 1970. godine, s rukom i ramenom u zavoju. 

Uvijek je bio tu, punih 19 godina. Nekada ljut, nekada ozlijeđen, nekada je morao trpjeti i zbog određenih taktičkih zamisli izbornika. Bio je spreman na sve. I na kritike, jer je ljude, navijače „navikao“ na golove. Na dobre utakmice. 

I uvijek je vjerovao da će biti bolje. Kad nije nije išlo u klubu, kad nije išlo u reprezentaciji. Za koju je zaigrao kad baš nije bilo lako. Kad su najbolji otišli, kad se sve po tko zna koji put krenulo urušavati. Igrači i navijači pod bojkotom, u borbi protiv saveza, oslabljena selekcija i Muzurović na klupi. 

Izbornik nije imao previše izbora, morao je gurnuti u vatru mlade. Iz U21 reprezentacije koja je propustila veliku priliku da se nađe na završnom turniru 2007. godine. U baražu su ispali od Češke, ostali kratki za jedan gol. Od mlađih je Muzurović odmah uzeo Ibiševića i Pandžu za susret protiv Norveške. 

Da stvar bude zanimljivija, takva BiH je dobila Norvešku i uz svoje probleme se vratila u život. 

Od utakmice protiv Turske sve je počelo

Tri mjeseca kasnije u nastavku kvalifikacija BiH je dočekala Tursku. Recber, Hamit Altıntop, Turan, Sanlı, Hakan Sukur, bez sumnje izuzetno jaku. Muzurović je Džeku poslao na teren od prve minute, sada je bio u paru s Muslimovićem. Turska je vodila dva puta, drugi put se BiH vratila Edinom golčinom. Na kraju i slavila zahvaljujući Mostarcu Adnan Čustoviću koji je ušao s klupe u zabio u 89. minuti. 

Od te utakmice protiv Turske je sve počelo. I trajalo. Rekordi, brojke koje će se teško dostići. Dovoljno je pogledati. 151 nastup za reprezentaciju, 73 gola. Otprilike, svaku drugu je bio strijelac glkedajući ugrubo. Ta 2007. godina je bila prekretnica jer je kao najbolji stranac Češke lige potpisao ugovor s Wolfsburgom. Transfer je bio vrijedan četiri milijuna eura. 

U Njemačkoj će Edin i Zvjezdan Misimović raditi čuda, osvojiti naslov prvak, u vrijeme dok je još sadašnji izbornik Barbarez bio zvijezda Bundeslige. Uslijedit će velike utakmice u Njemačkoj, ali i dresu reprezentacije.

Baraži

Prvi ciklus pod vodstvom Ćire Blaževića, famozni prvi baraž s Portugalom. Od susreta s Estonijom na Bilinom polju u narednih osam utakmica Džeko je bio strijelac. Zabio je 11 golova. Tri Belgiji u dvije tekme. Onaj prvi iz Genka je ostao za sva vremena. Baš kao što će ostati onaj protiv Francuske, dva Grcima, pa asistencija Ibiševiću za odlazak na SP 2014. godine. 

Izbornici su se mijenjali, nakon Ćire bili su Sušić, Baždarević, Prosinečki, Bajević, Petev, Kodro, Milošević, priča se završila s Barbarezom i nastupom na još jednom SP.

Uvijek je bilo težim putem. Odrastao u ratu, klinac s Grbavice koji će će probijati iz Češke, Teplice, Usti nad Labem, prije nego što će doći u Njemačku.

- Zamisli, igraš u Ústí nad Labem, na posudi iz Teplica, imaš platu 500 eura. I tako, sjedimo u jednom lokalu Edin i ja. Gledamo Manchester United, ne znam točno protiv koga je igrao i razgovaramo. Gledamo Waynea Rooneyja, ja kažem pa ovo su zvijeri. I on meni kaže u jednom trenutku, jer me oslovljavao nadimkom: ‘Same, nije ovo ništa. Može se s njima igrati’. To mi je ostalo urezano u sjećanju, da momak ima 18 godina i zrači iz njega samopouzdanje, reći će njegov prijatelj Samir Merzić s kojim je proveo godinu i pol dana u Češkoj. 

- Dosta utakmica smo zajedno igrali i savladali smo češki jezik. Provodili smo 24 sata zajedno. Pomagali smo jedan drugom kako na terenu, tako i van njega. Na treningu i utakmicama uvijek sam gledao da Edinu odigram loptu. To nam je bio dogovor. Tako da smo se nekako zajedničkim budžetom ‘krpili’, hranili, plaćali stanarinu i trenirali. On je već govorio o tome, da sedam dana do plate zoveš kući i nemaš šta da jedeš. Sve je tačno. Uvijek smo gledali da napravimo iskorak u karijeri, ništa nam nije bilo mrsko i teško, ispričao je jednom prilikom Merzić, danas trener u omladinskoj školi Veleža.

Taj Edin je postao igrač. Igračina, ubojiti centarfor, vrhunski strijelac. Najbolji strijelac u Njemačkoj i Italiji, jednom u Liga Kupu i jednom u Europskoj ligi. Bio je dva puta prvak s Manchester Cityjem, dva puta je uzeo Superkup Italije. S Cityjem je uzeo sva tri kupa u Engleskoj.  

Sada je u Schalkeu, tu je „vuče“ ostale. Opet nije važno tko je s druge strane, Bayern ili neki trećeligaš u Kupu. Edin će odigrati svoje. Zabiti, asistirati. Trebat će vremena da se naviknemo. Na reprezentaciju bez Edina. 

F. I.