Piše: Snježana Delić, momslifestyle.blog

Pandemija korona virusa gotovo je u potpunosti promijenila način života na kakav smo navikli. I traje još uvijek. Je li život na kakav smo navikli uskoro na vidiku teško je znati, ali se valja nadati. 

U ovoj izvanrednoj situaciji mnogi su preminuli, ugašena su brojna radna mjesta, ograničeno je kretanje… Još neko vrijeme nećemo moći nigdje, čak ni u susjedne zemlje bez ograničenja. No „otputovati“ ipak možemo, kroz razgovor i fotografije s ljudima koji žive u drugim državama.

Ovog puta idemo do Rima, gdje se nalazi mr. Branko Jurić koji je tamo od 2015. godine. Iz BiH u glavni grad Italije došao je radi doktorskog studija teologije. Živi s Nijemcima u najmanjoj državi na svijetu, u Vatikanu, a studira u Italiji s ljudima iz različitih zemalja, jezika i kultura.

Zbog toga je i sam učio više jezika te upoznao ljepotu pluralizma i različitosti. S njim razgovaramo o Rimu i Vatikanu u vrijeme pandemije, o trenutnoj situaciji i posljedicama krize na grad i ljude, kao i o ponekim osobnim iskustvima.

 Za početak, kakva je trenutna zdravstvena situacija, kojim tempom ide cijepljenje u Vatikanu?

-U Rimu je sada puno mirnije nego na samom početku pandemije. Trenutno se kao i većina talijanskih regija nalazimo u narančastoj ili srednjoj zoni u kojoj su određene aktivnosti, poput rada restorana ili noćnog kretanja, zabranjene. U Vatikanu je, kao i diljem svijeta, cijepljenje započelo od ugroženijih osoba među kojima je i Papa ali i skupina beskućnika iz neposredne blizine Trga svetog Petra. Vatikan ima tek oko 400 stalnih stanovnika te više od 5000 zaposlenica i zaposlenika koji ovdje dolaze na posao. Svima njima će, kao i umirovljenicama i umirovljenicima te njihovim obiteljima, biti omogućeno cijepljenje. Prva faza cijepljenja ovdje je prilično pri kraju.

 Koliko je pandemija promijenila ulice Rima?

-Ulice danas nisu puste ali nisu ni blizu onako ispunjene životom kao što su bile posljednjih godina. Jedna od dobrih stvari je, na primjer, da u gradskom prijevozu nismo više zbijeni kao srdele, no uz turiste sada nam nedostaju i ulični umjetnici, aktivisti, bangladeški prodavači cvijeća, kišobrana i jeftinih kineskih novotarija…

Koje su najveće posljedice za najmanju zemlju na svijetu? Je li Vatikan suočen s otpuštanjem radnika?

-Još se ne može podvući crta no izvjesno je da su, kao i za cijeli svijet, osim zdravstvenih ponajveće posljedice one ekonomske. Vatikanske muzeje je, primjerice, 2019. godine posjetilo 6,8 milijuna turista, a tijekom protekle godine bilo ih je tek nekoliko tisuća. I drugi važni izvori prihoda su ove godine zakazali, a zaposlenima se nekako mora osigurati plaća. Samo u spomenutim muzejima ima više od 600 radnika i gotovo svi imaju obitelji. Ipak, papa Franjo je na božićnom susretu s vatikanskim radnicama/ima rekao da nitko zbog pandemije ne smije biti otpušten ili primati umanjenu plaću.

Dolaze li turisti, unatoč svemu, i ovih dana?

-Može se primijetiti tek pokoji turist. Ako restorani nisu otvoreni, ako postoje još i druge dodatne ograničavajuće mjere, teško je i očekivati drugačije stanje. Ljudi su uglavnom prihvatili da se valja pridržavati normi i savjeta struke te ne putovati bez velikog razloga. Gradski turizam zasad još uvijek čeka pandemijskuutihu.

Kakve je promjene pandemija izazvala u ljudima? Što možemo naučiti iz ove situacije?

-Rekao bih da se iz krize kao što je ova ne izlazi isti kao prije: izlazimo ili bolji ili gori. Kako tko. Tako je kod nas bilo i s drugim krizama, na primjer s nedavnim ratovima tijekom devedesetih. Pitanje je jesu li ljudi naučili nešto iz tih dramatičnih situacija. Želio bih da budemo bolji i da izgrađujemo bratski i solidarni svijet već sada.

Mnogi se teško nose s tzv. „novim normalnim“, čak ih ljuti kada se to naziva normalnim…

-Zanimljivo mi je ovo pitanje glede “normalnog”. I pravno i etički. Poželjno je da se i bez korone zapitamo što je inače za mene “normalno”, tko mi je “norma”, je li “normalno” uvijek bilo onako kako smo navikli, odnosno je li ono što smatram ili smatramo “normalnim” promjenjivo kroz povijest čovječanstva. Neke promjene su dobre, neke loše. Smatram da razloga za ljutnju oko samog izraza ne bi trebalo biti. No ako je u pitanju nepravedna socijalna promjena, posebice prema ugroženim i marginaliziranim osobama, što je kod nas nažalost nerijetka pojava, na to smo onda dužni reagirati. Nenasilno dakako, ali vrlo odlučno i konstantno. Mnoge nas ljuti to da socijalne razlike u ovoj krizi postaju sve izoštrenije, odnosno da bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji. Kod nas tomu najčešće kumuje korupcija, a ona – kako neumorno ponavlja i papa Franjo – ubija!

Kako se možemo lakše nositi s ovom izvanrednom situacijom i zadržati zdrav duh?

-Ova kriza je zdravstvena, ekonomska, socijalna pa i crkvena kriza koja je pogodila čitav svijet. I na osobnoj razini psihološki pritisak konstantno raste. Moramo pomoći jedni drugima, razgovarati, kreativno pokazivati blizinu koja ne mora uvijek biti – a trenutno još uvijek i nije preporučljiva da bude – fizička. Osobito mlađi prema starijima, jači prema krhkijima, imućniji prema onima koji oskudijevaju. Ma svi jedni prema drugima. Kreativna i redovita blizina usamljenima, dosjetljiva i nesebična ekonomska pomoć ugroženima te hrabra borba za pravdu drugoga, donose obostranu radost i dobro. Ovo treba biti ne optimizam, nego realizam, stvarnost.

Događaj ili trenutak koji ćete pamtiti iz doba ove pandemije?

-Najemocionalniji je vrlo bolan, ali je osoban pa ga ne bih dalje opisivao. A drugih je također više koje ću kao čovjek a i kao svećenik pamtiti, na primjer: Put križa s papom, kao i njegovu molitvu na pustom Trgu svetog Petra ili njegov posjet mojoj crkvi na Dušni dan 2020. i naš tadašnji razgovor pod zaštitnom maskom. Pamtit ću telefonske razgovore s prijateljima i dragim ljudima, njihove šaljive poruke čiji sadržaj već pomalo zaboravljam ali u sjećanju će mi ostati ona naša nastojanja da i tako jedni drugima darujemo određenu vrstu blizine i izmamimo osmijeh.