Piše: Dragan Bradvica

Svijet je već neko vrijeme u turbulentnom razdoblju i potrazi za nekim novim svjetskim poretkom jer neoliberalizam i globalizacija kakvu smo do sada poznavali su na izdisaju.

U takvim okolnostima svatko traži 'pole position' i kako sebe nametnuti kao 'glavnog igrača'. Jasno je kako je svijet multipolaran i kako je nužno preko multilateralizma tražiti formulu za mir, stabilnost, ekonomski oporavak, bolje zdravstvo, socijalnu skrb…

Upravo zbog toga sve najjače države svijeta već godinama su prvenstveno okrenute same sebi ali i odnosima SAD-a, EU-a, Rusije i Kine. U takvoj situaciji regija zapadnog Balkana već petnaestak godina nije ničiji top prioritet što s jedne strane ne bi bilo loše da su se ovdašnji političari posvetili rješavanju nagomilanih problema.

Međutim, situacija je bila obrnuta pa je ova regija u mnogo čemu u lošijoj situaciji nego je bila prije više od desetljeća. Dolaskom Joe Bidena na čelo SAD-a čini se kako se situacija mijenja i kako Amerikanci na neki način žele završiti posao na zapadnom Balkanu. Ali hoće li ovaj put u tome i uspjeti?

Srbija, Kosovo i BiH

Još uvijek je uvelike neizvjesno na koji način će se ponašati Bidenova administracija u ovoj regiji, ali ono što jeste jasno da će biti kudikamo aktivniji nego je to bila administracija njegovog prethodnika kojeg ovaj dio Europe nije previše zanimao.

Uz činjenicu da Biden jako dobro zna ovdašnje prilike čak i svojim prvim potezima je jasno dao do znanja kako će zapadni Balkan biti jedan od prioriteta. Još krajem 2020. godine u razgovoru s britanskim premijerom Borisom Johnsonom u 'moru' svjetski problema jasno je poručeno kako će zajednički raditi na pitanjima vezanim za zapadni Balkan, a jučer je isto poručeno i nakon telefonskog razgovora s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel.

Iako se trenutno samo može nagađati što će to značiti jasno je kako su u regiji dvije neuralgične točke – odnosi Srbije i Kosova i BiH. Crna Gora, Albanija i Sjeverna Makedonija su već dio NATO-a, jasno opredijeljeni ka Zapadu i uz sve probleme ipak trenutno stabilniji dio regije.

Pitanje pravno valjanog sporazuma Srbije i Kosova i do sada je bilo vrlo aktualno ali nikada top prioritet SAD-a i EU. Međutim, sada bi se situacija itekako mogla promijeniti. EU i SAD jasno ističu kako je Kosovo neovisna država, Biden to nedvosmisleno kaže, teško da će prihvatiti i razmjenu teritorija ali neki vid kompromisa će se morati naći.

Upravo bi Biden, Johnson, Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron trebali odigrati glavu ulogu. S druge strane, jasno je kako se rješenje neće moći naći niti bez pristanka Rusije i Kine. Koliko se god trenutno činilo da će se do rješenja teško doći, stvari bi se vrlo brzo mogle promijeniti.

Kompromis je nužan

Kada je pak u pitanju BiH, stvari su možda još i kompliciranije jer imamo tri različita koncepta, tri različite priče, tri istine. Političko-društvena situacija u državi nikada nije bila gora, podjele nikad vidljivije, demografski se praznimo a i ekonomski smo na dnu.

Međutim, naznake 'novih vjetrova' vidljivi su i u nastojanju Njemačke da Christian Schmidt postane novi viski predstavnik u BiH i vrlo aktivno radi na uspostavljanju funkcionalne države i ispunjenju uvjeta poznatih kao '5+2' kako bi se ured OHR-a u BiH zatvorio, a zemlja ubrzano išla ka EU.

A stvaranje funkcionalne države, u kojoj bi se poštivalo načelo konstitutivnosti ali i uvažila činjenica da postoje i građanske opcije koje ovu zemlju ne vode isključivo kako etnički podijeljenu, trebalo bi, kako se neslužbeno može čuti iz diplomatskih krugova, ići kako svojevrsni kombinacija između 'Travanjskog paketa' i 'Butmirskog procesa'.

Upravo su 'Travanjski paket' 2006. te pregovori u Butmiru 2009. bili i posljednji značajniji pokušaji međunarodne zajednice da raspletu gordijski čvor u BiH jer nakon toga sličnih inicijativa nije bilo. Niti jedan niti drugi prijedlog ustavnih reformi nije bez mana ali u zemlji kakva je BiH i nema savršenih rješenja.

Ono što je sukus oba ova procesa i njihovog novog oživljavanja jeste neizravan izbor predsjednika i dva zamjenika (na taj način bi se onemogućio 'slučaj Komšić), pojačao bi se državni parlament i imao više zastupnika i izaslanika, pojačala bi se i uloga Vijeća ministara BiH koje bi postalo vlada u punom smislu itd.

Naravno, u oba ova procesa bilo je i niz 'rupa' koje su brinule Hrvate – mogućnost da Bošnjaci u parlament izaberu 'svoje Hrvate' i na taj način opet izaberu predsjednika ili zamjenike predsjednika BiH po 'modelu Komšić', drugačije odredbe za korištenje vitalnog nacionalnog interesa; Bošnjake – prvenstveno kada je u pitanje entitetsko glasanje i mogućnost da petina zastupnika bukvalno može držati državu zarobljenom koliko žele; Srba – jačanje državnih institucija smatraju opasnošću za entitetske, prenošenje nadležnosti.

Dobar dio onoga što se smatra lošim bez većih problema se može popraviti ali jasno je kako će sva tri konstitutivna naroda ali i oni koji se zalažu za građansku državu morati pomaknuti iz svojih prvobitnih položaja i raditi ustupke kako bi na kraju svi bili podjednako i zadovoljni i nezadovoljni a obični ljudi u ovoj zemlji dobili funkcionalniju državu.

BiH je komotna za sve, nitko nikoga ne treba ugrožavati, rušiti bilo čiji identitet i te mu birati predstavnike, nikakve diskriminacije ne smije biti prema bilo kojoj skupini ili pojedincu. Ukoliko to ne vrlo brzo ne shvatimo, brže no što mislimo ostati ćemo bez ljudi jer nitko ne želi da mu život prolazi u trulom sustavu.