Priredila: V.S.Herceg

mostar@dnevni-list.ba

Kupnja stana za veliku većinu obitelji s prosječnim primanjima u Bosni i Hercegovini postala je nemoguća misija. Dimanika poskupljenja ne prati i povećanje plaća te se mnoge mlade obitelji odlučuju na podstanarstvo, iako je i to rješenje, zbog visokih cijena stanarine, vrlo snažan udar na obiteljske prihode i ujedno i najveći rashod. 

Kupci stanova su opravdano vrlo nezadovoljni zbog visokih ccijena kvadrata stana koji se, primjerice u Mostaru, u novogradnji kreću se od 4.300 do 6.000 KM, dok se starogradnja kreće od 2.500 do 4.000 KM. I to često stanova koji zahtjevaju potpunu obnovu ili značajno preuređenje. 

Međutim, i investitori imaju svoje argumente - poskupljenje građevinskog materijala i građevinskih usluga i radova, a statistike pokazuju kako je samo u posljednjoj godini poskupio skoro 3,5 posto, a u posljednjih pet godina skoro 35 posto. Ipak, prema podacima agencija za nekretnine, potražnja je i dalje veća od ponude. 

No, Deutsche Welle donosi presjek kako pitanja stambenog zbrinjavanja pokušavaju riješiti neki od najvećih europskih gradova te moguća rješenja koja veliki gradovi već primjenjuju.

Berlin želi povijesni eksperiment 

U mnogim velikim europskim gradovima nema dovoljno stanova koje si mogu priuštiti građani s prosječnim i malim primanjima. Zato su gradske vlasti razvile različita rješenja. Evo nekih od njih.

U najvećem gradu Europske unije pritisak na tržište stambenog prostora toliko je velik da njegovi stanovnici žele poduzeti povijesni eksperiment: prije pet godina građani i građanke Berlina zadužili su Senat njemačke prijestolnice putem referenduma da izradi zakon kojim bi se ograničila tržišna moć velikih tvrtki koje novac zarađuju iznajmljivanjem svojih stanova. Profitno orijentirane tvrtke s više od 3.000 stanova trebale su biti prisiljene te stanove povoljno prodati saveznoj pokrajini Berlin. No, od toga dosad nije bilo ništa – a od tada su prosječne stanarine pri sklapanju novih ugovora ponovno porasle za oko polovicu.

Na zadnjim izborima za Zastupnički dom savezne pokrajine Berlin (20. rujna), Ljevica je postala najjača politička snaga. Tijekom predizborne kampanje obećala je odlučnu provedbu odluke referenduma i podruštvljenje stanova velikih stambenih kompanija (u kampanji se često govorilo o „izvlašćenju“). Hoće li Berlin zakoračiti na pravno neistraženo područje trenutačno još ovisi o koalicijskim pregovorima. No sam izborni rezultat ponovno je diljem Europe skrenuo pozornost na to koliko je stambena kriza dramatična u mnogim velikim urbanim središtima.

Beč: Grad kao najmodavac

Bečki model jedan je od istaknutih europskih primjera za suzbijanje eksplozije cijena najma. Austrijska prijestolnica već je nakon Prvog svjetskog rata doživjela ekstremnu stambenu krizu – kreveta je bilo toliko malo da su radnici spavali u smjenama, a zbog skučenih životnih uvjeta širile su se bolesti poput tuberkuloze.

Rješenje koje je tada uvedeno stabilizira stambeno tržište sve do danas: prema vlastitim podacima, grad iznajmljuje oko 220.000 stanova, a dodatnih 200.000 stanova održava kao subvencionirani stambeni fond, tako da u njima živi oko 60 posto stanovnika Beča. To utječe i na stabilizaciju cijena na slobodnom tržištu.

Basel: Javno zemljište, privatne zgrade

Činjenica da stanovanje u mnogim gradovima postaje sve skuplje nije posljedica samo troškova gradnje, nego i toga što se privlačnost određene lokacije odražava na cijene zemljišta. Zato se na mnogim mjestima razmatra kako cijene najma odvojiti od cijene zemljišta. Jedna je mogućnost da se gradsko zemljište ne prodaje nego, primjerice, daje u zakup stambenim zadrugama ili ulagačima usmjerenima na javni interes. Grad pritom ima koristi jer ne mora snositi troškove gradnje, dok investitori imaju koristi jer ne moraju uračunavati goleme cijene zemljišta koje bi naposljetku morali prebaciti na najmoprimce.

Jedan od europskih predvodnika u tome je Basel: u tom gradu u Švicarskoj oko 40 posto svih zadružnih stanova nalazi se na javnom zemljištu. I gradovi poput Barcelone i Lisabona već godinama ulažu pojačane napore kako bi uspostavili ovaj model.

Pariz: Otkup i prenamjena

Situacija postaje složenija kada su zemljište i zgrade već trajno u privatnom vlasništvu. Grad Pariz zato od 2014. godine ima pravo prvokupa, čime želi povećati udio socijalnih stanova prvenstveno u četvrtima u kojima privatni vlasnici sve više pokušavaju potaknuti određene grupe građana na iseljavanje. Cilj je dosegnuti 30 posto socijalnih stanova do 2035. godine – dosadašnje povećanje, međutim, uglavnom se temelji na novim gradskim građevinskim projektima.

U međuvremenu glavni grad Francuske i okolne općine sve češće kupuju i poslovne zgrade kako bi ih prenamijenile u stanove. U regiji Île-de-France identificiran je 61 projekt koji bi ukupno mogao rezultirati stvaranjem do 8.200 novih stanova.

Prag: Stanovi za ključne radnike

Glavni grad Češke Prag pronašao je drugačiji način da u gradu zadrži ljude bez kojih mnoge stvari ne bi mogle funkcionirati: medicinsko osoblje, policajce, učitelje ili radnike na odvozu otpada, koji često za najam mogu izdvojiti manje novca nego bankari ili odvjetnici. U Pragu je trenutačno izgrađeno oko 660 stanova koji su posebno namijenjeni zaposlenima u javnom sektoru.

Nositelj projekta podružnica je jedne češke banke koja, zahvaljujući europskim potporama i financijskim kalkulacijama izrađenima za razdoblje od 40 godina, želi omogućiti najamnine koje bi bile 20 posto ispod uobičajene tržišne razine. O tome tko će se useliti u energetski učinkovite stanove ne odlučuje banka nego, primjerice, klinike i gradske službe: one sklapaju okvirne sporazume i tako mogu privući nove zaposlenike ponudom povoljnog najma. Novi takvi stanovi već su u fazi planiranja.

Dublin: Isplativo bez profita

I Dublin, glavni grad Irske, teško zadržava ljude s niskim i srednjim prihodima. Nakon financijske krize krajem 2000-ih strani su ulagači kupili brojne nekretnine, a stanarine su naglo porasle kada je istodobni uspon velikih tehnoloških tvrtki, koje su zbog povoljnih poreznih stopa odabrale Dublin za svoje europsko sjedište, doveo do eksplozije potražnje za stambenim prostorom. U Dublinu postoje duge liste čekanja jer je ponuda socijalnih stanova premala.

Model „Cost Rental Housing“, uveden 2021. godine, usmjeren je na često zanemarenu ciljnu skupinu: za njega se mogu prijaviti osobe s godišnjim prihodom manjim od 66.000 eura – dakle one koje zarađuju previše za socijalne stanove, ali premalo za slobodno stambeno tržište. U okviru tog programa neprofitne i javne organizacije nude stanove bez namjere ostvarivanja dobiti. Kao rezultat toga početne su najamnine znatno niže od tržišnih; prema aktualnoj studiji Instituta za društvena istraživanja ESRI, u prosjeku su niže gotovo 30 posto.

Irska vlada se nada da će do kraja ovog desetljeća osigurati 18.000 takvih stanova. Koliko je velika potražnja pokazalo se prošle godine u Coolevallyju na jugoistoku Dublina: na 104 stana prijavilo se više od 4.200 kandidata.

Dakle, potrebno je još puno novih stanova prije nego što se ponuda i potražnja u najpoželjnijim europskim gradovima ponovno uravnoteže, zaključuje DW.