Politička scena u Bosni i Hercegovini ponovno svjedoči kroničnom sindromu „praznih stolica“, fenomenu koji precizno razotkriva dubinu naše demokratske regresije. 

Ono što je Dnevni list nedavno najavio u svojim analizama, sada je dobilo i svoju zvaničnu, poražavajuću potvrdu - ključni akteri predstojećih izbora ponovno su kukavički izbjegli direktno sučeljavanje pred televizijskim kamerama.

Filipović, Lučić i Kovačević, kandidati za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, trojac od kojeg javnost s pravom očekuje odgovore na goruća društveno-politička pitanja, odlučili su da je sigurnije ostati u zoni komfora stranačkih monologa nego riskirati politički nokaut u debati uživo. 

Ovakav rasplet situacije, iako duboko sramotan za javni prostor, za ozbiljnije analitičare je bio potpuno očekivan. U zemlji u kojoj se politički rejting gradi na kontroliranim krizama i podjelama, otvorena diskusija predstavlja najveću prijetnju po vladajući establišment. Umjesto da televizijske debate budu praznik demokracije i kruna izborne kampanje, one su u BiH postale lakmus papir za politički kukavičluk.

Kontinuitet bježanja od odgovornosti

Problem ignoriranja televizijskih sučeljavanja nije incident iz tekuće kampanje. To je sistemska anomalija i kronična boljka koja u Bosni i Hercegovini datira još od stjecanja samostalnosti države 1990-ih godina. Od prvih višestranačkih izbora pa sve do danas, ključni kandidati – obično oni koji u anketama vode ili iza sebe imaju moćnu mašineriju vladajućih struktura – razvili su matricu ignoriranja javnosti. 

Strategija je jednostavna: sustavno se izbjegava bilo kakav format u kojem političar nema apsolutnu kontrolu nad pitanjima, vremenom i cjelokupnim narativom.

Strah od nepoznatog i nedostatak argumenata

Sučeljavanje pred nepristranim novinarima zahtijeva brze replike, baratanje egzaktnim činjenicama i direktno odgovaranje na neugodna pitanja o korupcijskim aferama, ekonomskom kolapsu, egzodusu stanovništva i propalim obećanjima. Kada se uklone stranački filteri, razotkriva se intelektualni i programski deficit kandidata.

Potpuni nedostatak konkretnih programa

Većina predizbornih platformi u BiH svodi se na apstraktne nacionalne narative, zaštitu vitalnih interesa i geopolitička naklapanja, i na ekonomska fantaziranja. Onog trenutka kada bi u debati morali objasniti kako riješiti deficit u mirovinskom fondu ili kako reformirati pravosuđe, na koji način konkretno poboljšati život standarda, zašto unatoć potrošenim milijardiama i dalje nemamo autocestu, zašto se školstvo i zdravstvo raspada…, kandidati poput Filipovića, Lučića i Kovačevića našli bi se na brisanom prostoru.

Arogancija moći i strategija ignoriranja

Vladajući političari su razvili narativ prema kojem sudjelovanjem u debati „nemaju šta dobiti, a mogu sve izgubiti“. Oni smatraju da bi izlaskom na crtu  izazivačima ili manje poznatim kandidatima dali legitimitet i besplatan medijski prostor. To je manifestacija čiste političke bahatosti.

Izbjegavanjem debata, ovaj politički trojac, koji želi predstavljati Hrvate, ne samo da podcjenjuju inteligenciju svojih birača, već šalje opasnu poruku: nama vaši glasovi trebaju za očuvanje fotelja, ali vam ne dugujemo nikakvo polaganje računa.

Autokratski šabloni u srcu Europe

Stil politike koji preferiraju domaći lideri najbliži je autokratskim i hibridnim režimima, gdje se komunikacija s javnošću odvija isključivo u jednom smjeru. Mnogo je lakše i sigurnije zakupiti udarne termine na lokalnim, stranački instruiranim televizijama (koje obilato nagrađuju novcem poreznih obveznika), držati vatrene govore pred probranom i interesno motiviranom publikom pod predizbornim 'šatorima', te plasirati sterilne, montirane video klipove na društvene mreže.

U takvom ambijentu, profesionalno novinarstvo gubi svoju osnovnu, korektivnu ulogu u društvu, a izbori prestaju biti borba ideja i rješenja, pretvarajući se u jeftini festival populizma. Građani su ponovo svjesno uskraćeni za osnovno demokratsko pravo - da na jednom mjestu, u realnom vremenu i pod istim uvjetima, usporede vizije (ili nedostatak istih) onih koji pretendiraju na najviše državne funkcije i koji će krojiti njihovu sudbinu u iduće četiri godine.

Bosanskohercegovački apsurd leži u tome što bježanje od debata ne nosi nikakvu političku penalizaciju. U zrelim demokracijama, nedolazak na televizijsko sučeljavanje označava automatski gubitak glasova i političko samoubojstvo. 

U BiH, to se među stranačkim sljedbenicima nerijetko tumači kao „mudra taktička odluka“. Dok god kandidati poput Filipovića, Lučića i Kovačevića budu nekažnjeno bježali od javne riječi, bosanskohercegovačka demokracija će ostati u povoju, a birači će, umjesto hrabrih i odgovornih lidera, nastaviti birati političke kukavice skrivene iza neprobojnih stranačkih zidova.

Ni traga od kandidata za Predsjedništvo

Da je riječ o metastaziranom trendu koji obuhvata sve nivoe vlasti, pokazalo se i samo dva dana ranije na sučeljavanju kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. U bizarnom televizijskom formatu, Semir Efendić (SBiH) pojavio se kao jedini kandidat u studiju, dok su njegovi rivali demonstrirali vrhunski politički oportunizam.

Denis Bećirović (SDP) je odsustvo opravdao diplomatskim obavezama na Generalnoj skupštini UN-a, što su Bakir Izetbegović (SDA) i Fahrudin Radončić (SBB) ekspresno iskoristili kao izgovor da se uopće ne pojave. Efendićev usamljenički nastup pred praznim stolicama slikovito je ogolio taktiku "ako ne dolazi glavni favorit, ne dolazimo ni mi", pretvarajući državnu televiziju u poligon za izbjegavanje odgovornosti.

D. L.