Nažalost, u Bosni i Hercegovini pa i zemljama okruženja stanje u historigrafiji je takvo da ako se sami ne potrudite onda vas i nema. Hercegovački ustanak upravo je zoran primjer za to. Katolici – Hrvati (sve do početka dvadesetog stoljeća narodi u BiH izjašnjavali su se po vjerskoj osnovi, za Hrvate je to bio termin katolici – Latini), koji su poveli ustanak, a koji je okončan uspješno mimo njihovih očekivanja. Početni cilj bio je 'osloboditi se aga i begova', dok je oslobađanje od osmanske okupacije postalo aktualno nakon što je ustanak prerastao u tzv. Istočnu krizu

Razgovarala: Antonela Marinović Musa

Fotografije: Arhiva Udruge 'Vojvoda don Ivan Musić'

Prvi put, s više različitih sadržaja, bit će obilježena jedna godišnjica Hercegovačkog ustanka, koji je trajao od 1875. do 1878. godine. Naime, u Čapljini je u organizaciji HKZ 'Troplet', od 20. do 22. lipnja održana manifestacija 'Dani hercegovačkog ustanka – 150. obljetnica', a uz prigodne sadržaje Matice hrvatske u Stocu, te Hrvatske akademije za znanost i umjetnost BiH u Mostaru, u Ljubuškom i Čapljini uskoro će biti prezentiran i Zbornik radova 'Bosna i Hercegovina između burne povijesti i Hercegovačkog ustanka'. Središnji dio Zbornika je Hercegovački ustanak pa je to bio i povod da s kolegom Dušanom Musom, urednikom ovog opsežnog djela, porazgovaramo na tu temu. 

Zbornik radova 'Bosna i Hercegovina između burne povijesti i Hercegovačkog ustanka' produkt je, kako ste u predgovoru naveli, dužeg bavljenja temom Hercegovačkog ustanka Udruge 'Vojvoda don Ivan Musić' iz Ljubuškog i nekolicine autora, te probuđenog interesa javnosti. Uz Vas tko su bili članovi uredništva i koliko je vremena trebalo da Zbornik ugleda svjetlo dana?

- Nažalost, u Bosni i Hercegovini pa i zemljama okruženja stanje u historigrafiji je takvo da ako se sami ne potrudite onda vas i nema. Hercegovački ustanak upravo je zoran primjer za to. Katolici – Hrvati (sve do početka dvadesetog stoljeća narodi u BiH izjašnjavali su se po vjerskoj osnovi, za Hrvate je to bio termin katolici – Latini), koji su poveli ustanak, a koji je okončan uspješno mimo njihovih očekivanja. Početni cilj bio je 'osloboditi se aga i begova', dok je oslobađanje od osmanske okupacije postalo aktualno nakon što je ustanak prerastao u tzv. Istočnu krizu. Kako bi se problematika Hercegovačkog ustanka aktualizirala, na inicijativu mr. iur. Krešimira Muse osnovana je spomenuta Udruga nakon čega se počelo intenzivno baviti tematikom Hercegovačkog ustanka. Poslije znanstvenog skupa u Ljubuškom prvi zbornik radova 'Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku (1875. – 1878.)', uz sudjelovanje četrnaest autora iz tri zemlje objavljen je 2009. godine, a u povodu 150-e godišnjice ustanka stiže drugi zbornik. Tema je, da tako kažem, otvorena znanstvenim skupom u Čapljini 1995. i podizanjem spomen obilježja u Dračevu na mjestu izbijanja ustanka. Kako se počelo pisati o gotovo zaboravljenom ustanku među Hrvatima u Hercegovini, raslo je i zanimanje, tako se stiglo do drugog Zbornika. Uz moju malenkost kao glavnog urednika, u uredništvu su bili autori pojedinih cjelina – izv. prof. dr. sc. Marinko Marić, dr. sc. Ivica Puljić i dr. sc. Marijan Sivrić. Okvirno, intenzivni rad na izradi Zbornika, obilazak terena, skupljanje građe…  trajao je otprilike godinu i pol dana.

Koji su bili povodi za dizanje ustanka baš u Donjoj Hercegovini?

- Povoda je mnogo, od same osmanske okupacije duge četiri stoljeća, raznih vrsta nasilja pa do visokih i učestalih poreza. Konkretno, kada je riječ o Donjoj Hercegovini, vjerojatno su kršćani, prije svega katolici na tom području bili najugroženije stanovništvo u BiH. Detaljno ih je u temi 'Uz 150. godišnjicu Hercegovačkog ustanka' obradio dr. sc. Ivica Puljić. Polazeći od onih o kojem citirajući Psalam 63(62), 2., Puljić napisa: Zemlja suha, žedna, bezvodna, preko pljačkanja stočnog fonda, posebice tijekom boravka na planinama, do nesnosnih nameta... Citirajući don Andriju Maslaća koji se u pismu bratu tuži, Puljić navodi kako se neprekidno kupe porezi, a kupljači sve jedan drugog sustižu. Dalje, zbog učestalih sporenja, pa i sukoba oko nameta u Istočnoj Hercegovini, zakupcima je na tom području bilo teško prikupiti najavljeni iznos poreza. Kako bi to nadoknadili u Donjoj Hercegovini su kupili i dodatne poreze i izmišljanje prireze. Značajni za izbijanje ustanka bili su blizina slobodarskog Dubrovnika i očita podrška iz Dalmacije.

Kako se ističe u Zborniku, kršćane je razočarao i Omer paša Latas?

- To je opet posebna priča, kad je dolazio u BiH početkom lipnja 1850., ugušiti bunu osmanskih velemoža Omer paša je po telalima, uz ostalo, isticao da kršćani ubuduće neće morati pred begom ili agom silaziti s konja u znak pozdrava i poštovanja, kakav je bio običaj i slično. Narod mu je povjerovao i pomagao ga tijekom pohoda u kojem je 1000 najuglednijih aga i begova pozatvarao, a oko 400 poslao okovane u Carigrad. Kad je narod zatražio da mu se nadoknade konji, volovi i razna oprema koju su mu dali, maršal tj. tur. mušir Omer ih je optužio za 'suradnju s vanjskim neprijateljem' i naredio da se od kršćana za tri dana pokupi svo oružje. U Latasovom pohodu tako su stradali i velemože i raja kojoj je jedina utjeha ostala da više ne mora silaziti s konja, kad naiđu muslimanske velemože.

Kada je došlo do promjene, odnosno kada se stav prema kršćanima u Osmanskom Carstvu počeo mijenjati nabolje?

- Porta, što je diplomatski naziv za osmansku vladu, nastojala je uvesti reforme u cijelom Carstvu, međutim zbog otpora begova u Bosni i Hercegovini odnos prema kršćanima nije se mijenjao ni nakon Hatišerifa od Gulhane kojeg sultan Abdul Medžid I. uvodi 1839. godine. Glavne odrednice tog akta bile su jamstvo sigurnosti života, časti i privatnog vlasništva.  Pokušao se reformirati i porezni sustav, međutim novi reformi porezi u Bosni i Hercegovini su bez protivljenja uvođeni, ali su i stari zbog otpora ostajali na snazi pa se život znatno pogoršavao. To je je bio i razlog dolaska Omer paše Latasa nakon čijeg pohoda bh. velemožama više nije palo na pamet da se bune protiv Carstva. Međutim, u suštini se ništa bitno nije mijenjalo ni nakon Hattihumajuna – Carevo pismo, kojim je uz ostalo priznata vjerska, građanska i politička ravnopravnost kršćanskog i muslimanskog življa. Dakle, po zakonu su svi jednaki, međutim bosanske velemože to nisu kanile provoditi. Jedinu promjenu donosila je vladavina pojedinih namjesnika kao što su bili Huršid paša, Topal Osman paša…

Prof. dr. sc. Božo Skoko navodi da je Zbornik najljepši spomenik posvećen 150. obljetnici Hercegovačkog ustanka, a u vašoj analizi poseban naglasak stavljen je na ulogu don Ivana Musića. Koliko je, zapravo, njegova uloga bila važna?

- Manifestacije budu i prođu, a napisano ostaje, pa je u tom smislu konstatacija prof. Skoke kompliment urađenom na čemu zahvaljujemo. Što se tiče vojvode Musića prati ga glas kontroverzne osobe. Mislim da su kontroverzni samo oni koji su to pisali. Za širu elaboraciju trebalo bi puno prostora, ukratko se može reći da je rođen u Klobuku kod Ljubuškog, 24. prosinca 1848. godine. Njegov životni put umnogome je odredio fra Anđeo Kraljević, hercegovački biskup, njegov ujak. U Širokom Brijegu završava pučko i gimnazijsko školovanje, nakon čega se upisuje u Franjevačko sjemenište. Prekretnica u njegovom školovanju nastupa 1868. godine kada sa sedmoricom kolega na poticaj fra Grge Škarića, kani pobjeći u Srbiju radi dizanja ustanka u Bosni i Hercegovini. Bilo ih je koji su stigli do Sarajeva, dok je Musić uhićen kod Konjica. Iz zatvora ga je izbavio Leopold Moro, francuski konzul u Mostaru na čiju preporuku ga s Brotnjakom Bajom Božićem, namjesnik Topal Osman paša šalje na studij medicine u Carigrad.

Musić se nakon godinu dana školovanja, vjerojatno na poticaj ujaka, vraća u Hercegovinu i školovanje nastavlja na bogosloviji u mađarskom Esztergomu (Ostrogonu). Bio je iznimno nadaren, tako dr. sc. Marijan Sivrić citirajući semestralne 'Obavijesti' Ostrogonskog 'Sjemeništa', gdje se školovao za svećenika, kao posebna svojstva navodi da su Musiću upisani 'osobit i vrijedan, a najčešća ocjena izvrstan'. Nakon završenog studija dolazi u Hercegovinu. Opet uz posredovanje ujaka, biskupa Kraljevića sredinom siječnja 1875. dobiva na upravu župu Ravno. Ubrzo, na prijedlog seoskih glavara, vjerojatno početkom svibnja biva izabran za vođu Hercegovačkog ustanka. Kasnije, početkom kolovoza, na svenarodnom skupu ustanika i naroda u Zavali izabran je za donjohercegovačkog vojvodu. Zapovijedao je s dva ustanička bataljuna – Rašanjskim i Popovo-Ljubinjski, koji su pouzdano se zna, ratovali od Sebišine u općini Grude, pa do Nikšića u današnjoj Crnoj Gori.

Uz ostalo, tijekom ustanka uz crnogorskog kneza Nikolu, primio ga je i Gyla Andrassy, austrougarski ministar vanjskih poslova! Uspješno je vodio ustanak i ustanike, a uz slobodnu Vojvodinu Donju Hercegovinu, vodio je oslobođenje Stoca i Ljubinja. Međutim, nakon ustanka austrougarske vlasti su ga kinjile izbjegavajući mu ispuniti obećano. Njegovu popularnost i ugled nastojale su neutralizirati preko prvaka Katoličke  crkve u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, ne dozvoljavaju mu ni napuštanje Carevine, pa Musić koji je još u veljači 1876. godine suspendiran 'a divinis' (daleko od božanskog) i brisan iz popisa svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije, s djevojkom Cvijom Vukasović Kuduz emigrira u Crnu Goru, a potom Srbiju. Tipična priča za jednog revolucionara – njegovi ga neće jer ih se debelo prerastao, a tuđin ga se pribojava da opet ne digne kakvu bunu. Valjda mu za kontroverzno uzimaju što je odbio carsko odlikovanje i mrvice koje su mu nuđene. Upravo takvo ponašanje se i moglo očekivati od jednog ustaničkog vođe.

Dr. sc. Domagoj Vidović u recenziji sudbinu Ivana Musića uspoređuje sa sudbinom Ivana Mažuranića jednog od najsposobnijih, ali i najosporavanijih političara. Ima li neke sličnosti?

- Da, da, za razliku od njegovih uglavnom nepismenih ustanika Musić je govorio četiri jezika, a i Mažuranić je bio vrlo obrazovan čovjek, poznavatelj klasičnih i suvremenih europskih jezika. Kao ban od 1873. - 80. potakao je niz reformi među ostalim zakonski je uredio slobodu tiska, to mi novinari najduže pamtimo, a da nije uradio niz drugih reformi u sudbenoj i javnoj vlasti, dovoljno je reći da je poboljšao pučko školstvo i osnovao Zagrebačko sveučilište! Unatoč svemu danas bio bi nepoznat da nije spjeva 'Smrt Smail-age Čengića'. Tako je i s Musićem. Da nije pobjegao u emigraciju danas Hrvata u Hercegovačkom ustanku ne bi bilo.

U četvrtoj cjelini izv. prof. dr. sc. Marinko Marić objavljuje tekst Nacrta zakona za Hercegovinu 1875., čiji je autor hrvatski pravnik, povjesničar prava i etnograf Baltazar Bogišić. Budući da je ovoj dokument hrvatskoj javnosti gotovo nepoznat, u čemu se ogleda njegova važnost?

- Najprije bih se zahvalio prof. Mariću na uloženom trudu da s Bogišićevog originala priredi cjeloviti tekst Nacrta zakona za Hercegovinu 1875. godine. Važnost ovoga tekst je dvostruka,  prije svega radio ga je jedan od najpriznatijih pravnih stručnjaka toga vremena, što je samo po sebi vrijedno pažnje. Dalje, početak ustanka nakon 396. godina osmanske okupacije značio je nesnalaženje, neorganiziranost, izgrede, probleme s disciplinom…, kako bi se to promijenilo  potreban je bio zakonski okvir. Bogišić je to i uradio na poticaj iz ustaničkih redova, što je također značajno. E, sad druga je stvar što taj zakon nije zaživio. Zašto? Ustanicima je prije svega prioritet bio riješiti se begova i aga, a onda ako bude moguće i Osmanlija, bez obzira na sve regule. Dalje, oni nisu bili sami, u ustaničku komponentu miješale su se i velike sile, svaka sa svojim interesima tako da je stvoreno ozračje u kojem nije bilo moguće primijeniti zakonske okvire.

U posljednjoj cjelini 'Zov Slobode i njegovu produkti' naglašavate, između ostalog, pomoć stanovnika Dalmacije. O čemu je konkretno riječ?

- Bez pretjerivanja može se reći da nije bilo Dubrovnika i Dalmacije ustanka ne bi ni bilo. Prije svega preko Dalmacije uz poticaje na ustanak ustanicima je stiglo naoružanje. Prenaglašava se važnost putovanja cara i kralja Franje Josipa I. uz hercegovačko-dalmatinsku granicu. Cijenim da je to od tih autora i neozbiljno. Eto, prošao kralj, hajmo mi kupovat puške pa dignut ustanak. Glupost. S obzirom na to da je oružje, najmanje par stotina pušaka, trebalo nabaviti, novac skupiti u Dalmaciju dopremiti i onda preko granice prenijeti očito su pripreme počele bar tri četiri mjeseca prije izbijanja ustanka. Ukratko, Dalmacija je na svojim leđima nosila ustanak, pomažući u hrani, oružju, lijekovima, brizi za ranjene i izbjeglice, pomoći interniranim ustanicima, dok je Dubrovnik bio 'neformalna prijestolnica ustanka', kako napisa prof. Marić, gdje su se okupljali ustanici i novinari svjetskih medija koji su širili istinu o ustanku…

Spominjete i zanimljivosti vezane za odvojene ustanke katolika – Hrvata, hercegovačkih i livanjskih i njihovoj suradnji s pravoslavnima?

- Katolički bataljuni – Rašanjski i Popovo-Ljubinjski su bili većinski katolički, što znači da su od početka bili ustrojeni na teritorijalnom, a ne na vjerskom ili nacionalnom principu. Zajedno su se borili katolici i pravoslavni. Taj oblik i međusobna suradnja među bataljunima katoličkim i pravoslavnim nastavljena je i nakon srpnja 1876. godine i odluka o prisjedinjenju Bosne Srbiji, a Hercegovine Crnoj Gori. Te odluke su uzdrmale ustaničke redove, prije svega raspoloženje odbora za pomoć ustanicima u današnjoj Hrvatskoj, pa i svijetu. Međutim, očito su ustanici bili mudriji od krojača tih proglasa koji su očito bili izvan BiH, pa je nastavljena suradnja kako u Hercegovini tako i u Bosanskoj krajini gdje su katolički ustanici iz Livna surađivali s pravoslavnim ustanicima iz Krajine. Tu za njega neobičnu pojavu uočio je i Arthur J. Evans, engleski putopisac koji konstatira: 'Jedna od najčudnijih pojava sadašnje pobune jeste način na koji se dvije hrišćanske sekte pomažu i bore jedna uz drugu', (Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka 1875., str. 246.).

Udarna tema - Hercegovački ustanak ima i svoju uvertiru kroz prikaz povijesti Bosne i Hercegovine u dvije cjeline?

- Dijelom je to posljedica odustajanja nekih od autora pozvanih na suradnju, a dijelom želje da se kroz povijest Bosne i Hercegovine, da važnost Hercegovačkom ustanku. Nisu se ovdje narodi često bunili protiv osvajača. Ustanak je, u stvari, jedan od rijetkih presedana. Već smo rekli da je među Hrvatima Hercegovine, a o Bosni i da ne govorimo, Ustanak bio gotovo zaboravljen, a slične sudbine prijete i neki drugim povijesnim događajima. S današnjeg aspekta nedovoljno je poznata povijest Bosne i Huma (Hercegovine), kao i razlozi pada Bosne i Hercegovine, te zemalja okruženja pod Osmansku vlast. Zaista, kako je bilo moguće da zemlja poput Osmanskog Carstva osnovana 1299. godine zavlada Balkanom i dobrim dijelom srednje Europe? U Zborniku II. smo nastojali odgovoriti na ta i slična pitanja. Jedna od zanimljivijih tema je podatak da je čuvena Ahdnama (povelja, političko jamstvo katolicima), ako je izdana 1463., izdana deset dana prije umorstva kralja Stjepana Tomaševića itd.

Jeste li, u konačnici, zadovoljni odjecima dosadašnjih sadržaja obilježavanja 150. godišnjice Hercegovačkog ustanka?   

- Mi u udruzi 'Vojvoda Musić' zadovoljni smo već samom činjenicom da je godišnjica obilježena na razini koju zaslužuje, međutim isto tako smo potišteni saznanjem da ljudi koji bi trebali znati što je Hercegovački ustanak i koje je njegovo značenje u povijesti Bosne i Hercegovine o tome pojma nemaju. Tih dana, kada se u Čapljini obilježavala godišnjica ustanka, pojavila se kolumna čiji autor iznosi postavke koje nemaju veze s činjenicama. To hegelovsko zavlačenje potiče nas da se oko promocije Ustanka, kao i nekih drugih tema koje padaju u zaborav, angažiramo kako bi u narod prodrle činjenice, a ne teorija.

Tko je Dušan Musa?

Novinar i pisac Dušan Musa, rođen je 1956. godine u Klobuku, zaselak Šiljevište, kod Ljubuškog. U rodnom mjestu završio je osnovnu, na Ilidži kod Sarajeva srednju, a na Fakultetu Političkih nauka u Sarajevu, diplomirao je politologiju i apsolvirao žurnalistiku. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Društva pisaca Bosne i Hercegovine, te Udruge 'BH novinari'. Novinarstvom se počeo baviti u NIP 'Naša riječ' Zenica, zatim je nepunih 27 godina bio je zaposlen u Radio Čapljini. Od 1994. dopisnik je Večernjeg lista, zagrebačko, a potom bh. izdanje. Suradnik je i BH radija 1. itd.

Kao spisatelj izdao je tri knjige pjesama – 'Muka moga puka', 'Negdje između', 'Hercegovina – život i obećanja', dvije zbirke proze 'Priče o malim stvarima', 'Ljudi i Prikaze', roman 'Snovi i tama', studiju 'Sezonsko stočarstvo zapadne Hercegovine'. Iz oblasti historiografije uredio je dva zbornika 'Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku' i 'Bosna i Hercegovina između burne povijesti i Hercegovačkog ustanka', autor je tri knjige na temu Hercegovačkog ustanka 'Zapisi o Hercegovačkom ustanku', 'Hercegovački ustanak 1875. – 1878. akteri, istine i zablude' i 'Don Ivan Musić organizira ostanak Hrvata u Istočnoj Hercegovini 1875. – 1878. godine'.