I tri desetljeća nakon Oluje, retorika je manje-više ostala ista i u Zagrebu i Beogradu. S jedne strane je to pobjeda i mir, s druge poraz, ali zločin. A i u Hrvatskoj se pomaže održati tu oluju riječi, piše Deutsche Welle.

Očekivano i pouzdano, godišnjica Oluje i ove godine poslužila je za politikantske razmirice između službenog Zagreba i Beograda. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nanovo se okomio na proslavu hrvatske oslobodilačke akcije iz 1995. godine kao "zločin protiv Srba" pa i neizravno zaprijetio izjavom o današnjem intenzivnom naoružavanju Srbije. Hrvatsko državno vodstvo pak odbacilo je njegove riječi kao provokaciju. No odmah potom suočilo se s izljevima ekstremne desnice u vlastitim redovima i izvan njega, a svakako i u krugu središnje proslave Oluje u Kninu.

Još jednom se tako potvrdila činjenica kako hrvatske vlasti doduše poriču veze s fašističkim naslijeđem ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata, ali istodobno sasvim benevolentno podržavaju promociju njihovih simbola. I to više-manje bez obzira je riječ o pozdravima ili pjesmama ili znakovlju. Nesumnjivo, upravo Srbi predstavljaju glavnu metu te ozloglašene, genocidne ideologije. Osim toga, Hrvatska još uvijek vuče tešku hipoteku iz same Oluje: mnoštvo neprocesuiranih zločina nad srpskim civilima, počinjenih u toj akciji i nakon nje.

Vučić ima dovoljno materijala

„Vučićeva reakcija bila je predvidljiva ako znamo kako je on sam sklon zloupotrebiti svaki povod. No što se tiče hrvatske strane, ona se već pobrinula da mu ne ponestane ideja“, rekao nam je politički analitičar i stručnjak za međunarodne odnose Božo Kovačević. Ovaj nekadašnji hrvatski političar i diplomat smatra da je suočavanje RH s recentnom prošlošću veoma nepotpuno i kronično selektivno. K tome, uvjeren je da veliki dio problema leži u dopuštanju, naročito posljednjih godina, da se afirmiraju vrijednosti i simbolika povezani s mračnom ustaškom prošlošću.

„Naša aktualna vlast očito želi biti baštinik i Domovinskog rata koji je okončan Olujom“, nastavio je, „i političkih snaga koje su tvorile Nezavisnu Državu Hrvatsku. Uostalom, i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio je ambivalentan prema toj ustaškoj tvorevini. Njegova stranka HDZ, koja je i sada na vlasti, glavni je predstavnik takve struje u Hrvatskoj." Ujedno je to osnovni razlog, po mišljenju ovog komentatora, tome što HDZ već desetljećima nikako ne uspijeva steći željeni imidž te reputaciju klasične tradicionalističke, konzervativne stranke.

Jedan od glavnih problema su optužbe kako se Republika Hrvatska ne obazire na likvidacije stotina hrvatskih Srba i suodgovornost za egzodus goleme većine ostalih. S druge strane, u Srbiji se teško može čuti išta o etničkom čišćenju Hrvata, provedenom u četverogodišnjem razdoblju prije Oluje. A i Srbija ima nešto kao "svoje ustaše" koje danas rehabilitira:  fašistički četnički pokret iz Drugog svjetskog rata. U oba centra političke moći, obje zemlje najčešće zaobilaze vlastitu ratnu krivnju i odgovornost te rado ističu krivnju drugog.

Tuđman je i htio - pa nije htio

„Hrvatska je time zauvijek sačuvala povod da joj se osnovano prigovara. Ne moraju to ni biti zlonamjerni prigovori kao ovi Vučićevi, ako znamo koliko i on sam ima putra na glavi“, rekao nam je Krunislav Olujić, bivši predsjednik Vrhovnog suda RH. No tu je dužnost preuzeo krajem rata, a prije toga je između ostalog bio i na funkciji glavnog državnog odvjetnika.

Više puta je otada javno i eksplicitno govorio o svom nezadovoljstvu načinom na koji se država suočavala sa zločinima vlastitih vojnika, te o sukobima s najvišim hrvatskim funkcionarima toga doba.

„Dan ili dva nakon ulaska Hrvatske vojske u Knin 1995. godine otišao sam tamo radi reintegracije tamošnjeg pravosuđa u hrvatski pravosudni sustav. Bilo me jako sram svega onog što sam usput vidio, otimačine i paleža za cijeli život. General Čermak me nije mogao primiti jer je, kao, bio na asanaciji terena – izbjegavao me. Vratio sam se u Šibenik pa odletio natrag u Zagreb. Istu večer primio me Tuđman, kad je čuo zbog čega ga želim vidjeti. Počeo se zatim derati na mene, čim sam zatražio da se uvede reda u oslobođenim zonama“, prisjetio se Olujić.

„Pitao me tko da sudi pobjedničkoj vojsci pa je sam ustvrdio kako se neće naći taj i takav. Rekao sam mu samo da hoće. I našao se, još za njegova života. A zaista nisam siguran da ne bi i on bio optužen, s još nekim liderima drugih država, da nije umro već krajem tog desetljeća“, svjedoči Krunislav Olujić. No potvrdio nam je i jedan svoj davni navod: Tuđman mu je ranijebio naložio da se zločini pripadnika hrvatske vojske i evidentiraju i sankcioniraju. Olujić nam je na to dodao da nije mogao vjerovati kako je Tuđman „okrenuo ploču“ odmah nakon Oluje.

Tumačenja samo za domaću javnost

Slijedio je sukob političkog vrha na čelu sa Franjom Tuđmanom, i najviše instance sudske vlasti koja je bila ovlaštena suradnju s Međunarodnim sudom u Haagu pa i za predaju optuženika. Olujić se potom razišao s državnim vodstvom te napustio članstvo u HDZ-u. 

„Na tome ćemo i ostati, ali bojim se da će i Hrvatska ostati na tada zauzetim pozicijama. Aktualni premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković zaokrenuo je drastično udesno, tamo gdje se negiraju bilo kakvi obimniji hrvatski ratni zločini, a izabrao je i tome adekvatnog glavnog odvjetnika", konstatirao je on.

Da je pritom Oluja za većinu hrvatskih građana prvo značila i znači povratak normalnosti iz prethodne ratne i okupacijske realnosti, drži povjesničar Jakša Raguž s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Srbija, prema njegovu uvidu, ne želi se ni osvrnuti na sve što je prethodilo Oluji – na ratove u četiri zemlje nastale iz prethodne zajedničke države, a koje je izazvala ponajprije njezina vrhuška. „No u Hrvatskoj se proslava Oluje koristi za obračune unutar domaće političke elite“, primijetio je on, „i to bez posebnog fokusa na srpsku stranu, nego više nekako interno.“

„Određene političke grupacije procjenjuju da mogu profitirati na prezentaciji sebe kao ekstra-domoljuba u odnosu na preostale hrvatske grupacije. Srpska strana, koja je podigla pobunu, ionako je poražena i više je danas tu nekakva kolateralna skupina. Ipak, i dalje postoji individualna odgovornost za sve zločine pa se mogu složiti s njima da pravosuđe RH na tom polju baš i nije odradilo svoj posao“, rekao je Raguž za DW. 

Konačno, podsjetio nas je na to da su za sve evidentirane zločine nad Srbima u Oluji dosad osuđene samo dvije osobe.