Dok se po Banjoj Luci, Mostaru, Sarajevu i brojnim drugim gradovima jutros lijepe novi plakati s ispeglanim licima starih političara, u bosanskohercegovačkoj javnosti se osjeća dobro poznata, teška tišina. 

To nije tišina mira, već tišina rezignacije. Službenim početkom još jedne izborne kampanje politička scena u Bosni i Hercegovini ponovno je uronila u svoj omiljeni žanr - politički horor u kojem se građanima servira ista predvidljiva priča o apokalipsi, strahu od 'onih drugih', dok se u pozadini, daleko od očiju javnosti, pažljivo čuvaju ispražnjeni proračuni i dobro plaćene sinekure.

Gledajući kako se političari i kandidati ponašaju i slušajući što govore i kakve poruke šalju stanovnicima BiH, teško je oteti se dojmu da je bh politika zapela u vremenskoj petlji. 

Strah, mržnja i digitalizirani rat

Modus operandi vodećih stranaka ostaje netaknut, bez obzira na ideološki predznak ili etnički korpus u čije ime nastupaju. Osnovna pogonska goriva ove kampanje nisu ni projekti, ni inovacije, ni reforme, već strah i mržnja. 

Formula je prosta do bola - što je veći osjećaj ugroženosti kod vlastitog naroda, to je manja vjerojatnoća da će taj isti narod postaviti nezgodna pitanja o korupciji, inflaciji, odlasku mladih, ali i starih, katastrofalnim radnim uvjetima, užasno lošem životnom standardu itd.

U zemljama s funkcionalnim demokracijama izbori služe kao tržnica ideja — mjesto gdje se natječu različiti ekonomski modeli, porezne politike i vizije razvoja. U Bosni i Hercegovini, međutim, izbori su svedeni na moralnu ucjenu i provjereni ratni rekvizitarij iz devedesetih, presvučen u suvremeni digitalni marketing. 

Kandidati se ne natječu u tome tko će ponuditi bolju fiskalnu strategiju za amortizaciju rasta cijena osnovnih životnih namirnica, već tko će glasnije i kreativnije optužiti drugu stranu za pripremanje novog sukoba ili nestanka države.

Ta jalovost političke ponude najviše pogađa ekonomsku stvarnost običnog čovjeka. Dok statistike pokazuju neumoljiv rast troškova života, a lokalne prodavaonice postaju luksuz za umirovljenike, ekonomska politika je svedena na jeftini populizam i jednokratnu predizbornu milostinju. 

Ne nude ništa

Nijedna od dominantnih stranaka ne nudi održiv plan za zadržavanje radne snage, reformu javnog sektora koji guši privredu, niti privlačenje ozbiljnih, visokotehnoloških investicija. Umjesto konkretnih mjera za oporavak posrnulog zdravstvenog i obrazovnog sistema, građanima se nude apstraktne prijetnje o tome "šta će nam se desiti ako 'oni' pobijede".

Nema umjerene opcije

Posebnu dimenziju ove političke pustoši predstavlja potpuni nedostatak normalne, umjerene opcije koja bi artikulirala svakodnevne potrebe građana. Politički spektar u BiH je polariziran do točke pucanja, a svaki pokušaj stvaranja trećeg puta, građanske alternative ili tehnokratskog saveza fokusiranog isključivo na kvalitetu života, ili bude usisan u uske nacionalne agende, ili biva brutalno samljeven u medijskom blatu koje kontroliraju klijentelističke mreže. 

Umjereni glasovi, oni koji govore o redu, radu, čistom zraku, digitalizaciji i vladavini prava, zvuče kao tuđa i nepoznata melodija u buci ratnih bubnjeva.

Zašto se ništa ne mijenja? Odgovor je banalan i leži u matematici moći. Fotelje u javnim poduzećima, ministarstvima i parlamentarnim klupama u BiH nisu samo mjesta za rad — one su sredstvo za biološki i ekonomski opstanak cijelih partijskih klijentelističkih struktura. 

Kolektivna glupoća

Izgubiti vlast znači izgubiti pristup javnim tenderima, subvencijama i zapošljavanju po rođačkoj liniji. Zato su političke elite spremne na sve: na blokade institucija, dizanje tenzija do ruba incidenta, pa čak i na potpuno urušavanje društvenog tkiva, samo da bi zadržale status quo. Za njih politički poraz nije demokratska smjena, već egzistencijalna katastrofa.

Kampanja starta danas, iako se može reći da ona u BiH u biti nikada i ne prestaje, građani BiH ponovo stoje pred istim izlogom s pokvarenom robom. Šta god da izaberu, teško da će biti bolje. 

S jedne strane im se nudi nacionalna homogenizacija kao štit od "neprijatelja", a s druge strane floskule o europskom putu bez ikakvih unutarnjih reformi. Između te dvije laži prostor za normalan život i ekonomski napredak sve je uži. Glasači će, po običaju, morati birati između lošeg i goreg, dok stvarni problemi ostaju zaključani u ladicama, čekajući neka bolja vremena koja u ovoj političkoj geometriji nemaju svog datuma u kalendaru.

Politička septička jama duboka je i može biti još dublja, a to stanje može trajati još dugo i politički lideri itekako mogu biti još gori nego sada. BiH itekako može postati puno gore mjesto za život, jer jednostavno njome vladaju mafijaške elite spremne na sve, 'političari' bez grama mozga čija je vodilja 'use, nase, podase', a najveća tragedija je što ih građani BiH u velikoj mjeri podržavaju, što je samo odraz kolektivne tupoće društva u kojem živimo. 

Da. L.