U današnjoj kulturi koja cijeni produktivnost i stalnu stimulaciju, dosada se često promatra kao stanje koje treba izbjegavati. No, kako tvrde stručnjaci za mentalno zdravlje mladih, znanstvenica Michelle Kennedy i profesor Daniel Hermens s australskog Sveučilišta Sunshine Coast u svojoj analizi za portal The Conversation, prihvaćanje dosade moglo bi biti ključno za našu dobrobit.

Kako mozak reagira na dosadu

Dosada se obično definira kao teškoća u održavanju pažnje ili interesa za trenutnu aktivnost. Tijekom takvih trenutaka mozak prelazi kroz više stanja. Kada smo isprva uključeni u zadatak, aktivna je mreža pažnje u mozgu, koja filtrira ometanja i prioritizira relevantne podražaje. No kako interes opada, ta se mreža povlači, a aktivnost izvršne kontrolne mreže također se smanjuje, odražavajući našu borbu da zadržimo fokus, pojašnjavaju Kennedy i Hermens.

Istodobno, mreža zadanog načina rada postaje aktivnija, usmjeravajući nas prema unutarnjim mislima i samopromatranju, odnosno procesu poznatom kao introspekcija. Prema Kennedy i Hermensu, to unutarnje fokusiranje može biti mehanizam suočavanja s dosadom.

Ulogu imaju i druge moždane regije, napominju australski stručnjaci. Primjerice, insula postaje aktivnija jer otkriva unutarnje signale, poput nemira ili gubitka angažiranosti, ukazujući na to da tijelo više ne nalazi zadatak stimulativnim. Amigdala obrađuje negativne emocije povezane s dosadom, dok ventromedijalni prefrontalni korteks potiče traženje zanimljivijih aktivnosti.

Stalna aktivnost, stalni pritisak

Suvremeni život potiče prekomjernu stimulaciju. Odrasli često balansiraju između posla i obitelji, istovremeno stalno povezani s digitalnim uređajima. Djeca su, također, uključena u strogo organizirane školske i izvanškolske aktivnosti. Takav način života, pišu Kennedy i Hermens, stvara nenamjernu poruku da moramo biti stalno 'uključeni', prenosi Zimo.hr. 

Ta prekomjerna stimulacija opterećuje simpatički živčani sustav, koji upravlja tjelesnim odgovorom na stres. Dugotrajna aktivacija, poznata kao alostatsko preopterećenje, održava živčani sustav u neprestanom stanju pripravnosti i povećava rizik od anksioznosti, pojašnjavaju Kennedy i Hermens.

Treba si dopustiti pauzu

Umjesto potpunog uklanjanja dosade, Kennedy i Hermens predlažu njezino povremeno prihvaćanje kao način psihološkog resetiranja. Prednosti uključuju poboljšanu kreativnost, regulaciju emocija, neovisnost u mišljenju, manje vremena pred ekranima i ravnotežu živčanog sustava. Dugotrajna dosada, međutim, može se povezati s depresijom, što ukazuje na potrebu za ravnotežom, upozorava dvoje australskih stručnjaka.

S obzirom na porast anksioznosti, osobito među mladima, stvaranje prostora za dosadu može donijeti prijeko potreban predah. Kennedy i Hermens zaključuju da moramo prigrliti pauzu, odnosno mentalni prostor u kojem se živčani sustav može ponovno kalibrirati, kreativnost procvjetati, a emocionalna otpornost razviti.