Prije osam mjeseci studenti su se ujedinili pod zahtjevom za istinom i pravdom. Ipak, tijekom prosvjeda pojavile su se ideološke podjele i nacionalistički simboli. Može li se do promjena bez očuvanja jedinstva?, piše DW.
 

Samo istina i pravda – to su bili zahtjevi koje su studenti ispostavili vlastima u Srbiji prije osam mjeseci. Ujedinjeni pod parolom „Krvave su vam ruke", odbacili su lidere, ideologije, stranke, tražeći isključivo odgovornost za pogibiju 16 ljudi u padu nadstrešnice Željezničke stanice u Novom Sadu.

„Imali smo ideološki minimum oko kojeg smo se okupili. Od nas se nije tražilo da se izjašnjavamo o drugim pitanjima i pratili smo opća načela demokracije – jedinstvo, tolerancija, pravda“, priča za DW studentica iz Novog Sada Tatjana Rašić koja se prosvjedima pridružila gotovo od prvog dana.

Zastave Srbije i sveučilišta bile su jedine dobrodošle na njihovim protestima. Bio je to pokušaj da se državni simboli vrate građanima, a ne da budu oružje politike. Pokret je prvi put stvorio osjećaj zajedništva s građanima Novog Pazara. Čak je i dio građanske ljevice odao priznanje studentima da su reafirmirali patriotizam kao privrženost zakonima i institucijama.

Kraj političke nevinosti
Ali kako su prosvjedi rasli, rasla je i ideološka šarolikost. Zastave „Ne damo Kosovo“, kokarde i šajkače sve su češće postajale dio prosvjedne ikonografije, dok su se ratni veterani profilirali kao glavni zaštitnici studenata.

Kritike da se protest pretvorio u platformu velikosrpskog nacionalizma kulminirale su 28. lipnja, na Vidovdan – datum duboko ukorijenjen u srpskom nacionalnom mitu. Tog dana dominirali su nacionalistički i konzervativni govori, a govornicu je zauzeo i profesor Milo Lompar, poznat po glorifikaciji lika i djela Radovana Karadžića.

„Nacionalistički simboli koji su sporadično viđani na protestima su rezultat nedekonstruiranih ideoloških matrica devedesetih, koje su utkane ne samo u obrazovanje, već i u kulturni i medijski sistem, dakle, cjelokupni javni prostor”, ocjenjuje za DW kulturologinja Aleksandra Đurić Bosnić.

Ona podsjeća da kritike ne dolaze samo iz otpora prema destruktivnom naslijeđu devedesetih i zloupotrebi pseudo-patriotskih narativa, već i iz straha da bi Srbija mogla ponovo skliznuti u ideološke obrasce iz prošlosti.

„Za nas koji smo pripadnici generacija koje su prošle kroz traumu devedesetih traumatično je i sjećanje na Vidovdanski govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu. Kada se tome doda da smo tog 28. lipnja u jednom dijelu govora čuli formulacije koje su nas podsjetile i na zloupotrebu nacionalnog osjećanja tih devedesetih, ali i na nove-stare priče o jedinstvenoj Srbiji i srpskom svijetu, koji je konstrukt aktualnog režima, kulminacija tih kritika je razumljiva“, dodaje Đurić Bosnić.

Takva je volja plenuma
Na kritike da je studentski pokret skrenuo udesno, studenti podsjećaju da su prije svakog prosvjeda apelirali da se dolazi bez stranačkih i ideoloških obilježja – ali masu, kažu, nije uvijek bilo moguće kontrolirati.

„Osim toga, ljudi su nas počeli doživljavati doslovno kao politički pokret od kojeg se očekuje da se pozicionira na ideološkom radaru, a u našoj organizaciji je to jako teško – jer mi to moramo raspraviti na plenumu, saslušati svakog pojedinca, a na kraju nismo bili sigurni ni zašto se to uopće traži od nas“, priča studentica Tatjana Rašić.

Plenumi su zato nerijetko trajali satima i razotkrivali duboku ideološku raznolikost među studentima – posebno kada su se otvarala pitanja od „nacionalnog značaja“, prisutna u političkom životu Srbije desetljećima.

„Koliko god ja ne mogu vjerovati da netko ima drugačiji stav od mene, a i dalje je u toj borbi, to smo morali prihvatiti. Zaista se pokazalo da itekako ima ljudi koji misle drugačije i kojih je mnogo“, kaže Rašić.

Ali bez obzira na žustrinu rasprave, odluke plenuma su prihvaćali kao obvezujuće. Tako su se i stavovi razlikovali od fakulteta do fakulteta, a čak se i na istim fakultetima plenum različito izjašnjavao o istim pitanjima.

Pokret mijenja stavove mladih
Ali i sam studentski pokret već je značajno utjecao na promjenu stavova mladih, pokazuje najnovije istraživanje Krovne organizacije mladih Srbije (KOMS). Godinama unazad KOMS je bilježio visoku razinu apatičnosti mladih prema politici, njihovu sklonost ka tradiciji i potrebu za „čvrstom rukom koja vlada“. Međutim, preliminarni podaci za 2025. godinu pokazuju promjene u stavovima o Europskoj uniji, ali i važnim nacionalnim pitanjima poput Kosova.

„Najveće promjene koje je studentski bunt donio su po pitanju vrednovanja i razumijevanja demokracije. Danas 60 posto mladih smatra da je demokracija najbolji oblik upravljanja, a prošle godine je taj postotak bio 40 posto“, kaže za DW Milica Borjanić iz KOMS-a. „Također smo do sada uvijek imali oko 60 posto mladih koji kažu da Srbija treba imati jakog lidera ili vođu, a sada prvi put više od 50 posto mladih kaže da im to nije potrebno“, dodaje Borjanić.

Politolog Boban Stojanović već godinama sudjeluje u provedbi KOMS-ovih istraživanja. On smatra da su svi koji inzistiraju da se studenti ideološki izjasne i love njihove vrijednosne odrednice zapravo zlonamjerni.

„Jedini socijalni rascjep u ovom trenutku jest između vlasti – koju karakteriziraju i odsustvo slobode, i korupcija, i nacionalna izdaja, i apsolutna nejednakost u društvu – i novog studentskog ili političkog pokreta čije su vrijednosti sloboda, pravda, tolerancija, borba protiv korupcije i zaštita nacionalnih interesa“, kaže Stojanović za DW.

On vjeruje da je najveća snaga pokreta upravo u tome što je izuzetno integrativan. Bez jedinstva, smatra Stojanović, nije moguće pobijediti aktualni režim.

„Vlast upravo zato pokušava stvoriti taj razdor u studenskom pokretu pitanjima što misle o Europskoj uniji, što misle o Kosovu, a naravno da su i Srebrenicu pokušali eksploatirati maksimalno“, kaže Stojanović.

Prvo promjene režima, onda promjene svijesti
U borbi protiv populističkih autokracija nemoguće je suštinski mijenjati vrijednosne orijentacije, slaže se i kulturologinja Aleksandra Đurić Bosnić. „Pravo vrijeme za redefiniranje sistema vrijednosti doći će tek onda kada Srbija ponovo postane demokratska i pravna država", kaže ona.

Sličan scenarij Srbija je već jednom doživjela krajem devedesetih godina, kada je opozicija pod parolom „Začepi nos – glasaj za DOS“ pozvala građane da 2000. godine, bez obzira na ideološke razlike, glasaju za konzervativnog lidera Vojislava Koštunicu protiv Slobodana Miloševića.

To bi i ovog puta mogla biti strategija, ali uz „punu svijest o tome da Srbija više nikada ne bi smjela ponoviti političke aspiracije i greške devedesetih“.

„Neke crvene linije se, ukoliko zaista želimo da Srbija postane zemlja slobodnih i dostojanstvenih građana, ne smiju prelaziti i u toj novoj i oslobođenoj državi. Više ne bi smjelo biti revizija povijesti, minimiziranja zločina koje je režim Slobodana Miloševića počinio u ime građana Srbije u  ratovima devedesetih, kao ni aboliranja ratnih zločinaca i pretenzija na interveniranje i miješanje u političke procese u susjednim državama. To su, uostalom, i elementarni etički principi“, dodaje Đurić Bosnić.

U studentskom pokretu najsretniji bi bili kada bi se fokus vratio na ono odakle su počeli.

„Želimo državu koja funkcionira kako treba, koja ima zakone i tri odvojene grane vlasti", podsjeća Tatjana Rašić. „Mislim da čak i kad bih ja u svojoj glavi sastavljala neki idealan parlament, uopće ne bi bio problem ni da tu bude različitih stavova. Mislim da naše blokade tako dugo opstaju zato što unatoč tome što svi imamo neke svoje različitosti, uvijek se vraćamo temeljima od kojih smo krenuli“, zaključuje Rašić.