Piše: V.S.Herceg

mostar@dnevni-list.ba

Priča o mladiću Sandru Silajdžiću (u evidenciji SAD-a naveden je kao Sandro Vuković) zaintrigirala je hrvatsku ali i bh javnost, s obzirom da je rođen u Derventi te da je tijekom rata iz BiH kao izbjeglica s majkom boravio u Hrvatskoj. On je jedan od tisuća osoba koje je američka služba za imigraciju i carinu (The United States Immigration and Customs Enforcement – ICE) deportirala iz SAD-a zbog kriminalnog dosjea i nereguliranog boravka u toj zemlji.

U svojoj ispovijesti za medije i pričajući kako se i zašto našao u teškim životnim okolnostima, Sandro Silajdžić Vuković neizravno optužuje hrvatske institucije kako mu ne mogu pomoći oko rješavanja njegovog statusa. U hrvatskoj i bh javnosti, reakcije na njegovu životnu priču su podijeljene, od empatije i podrške do preispitivanja i osude. Još uvijek nije točno poznato njegovo porijeklo iz BiH, je li mu živ otac te ima li rodbine. 

Od izbjeglištva iz BiH do Hrvatske, Amerike pa do stranca u Hrvatskoj

Životna priča ovog mladića prvi je objavio Večernji list Hrvatske, a uskoro se Sandro Silajdžić našao kao gost u mnogim medijima. Hrvatskim medijima ovaj mladić se predstavio kao Sandro Silajdžić, dok je u evidenciji američkih službi, kao i na svojim profilima društvenih platformi naveden kao Sandro Vuković.

Kako je naknado objavio Večernji list Hrvatske, od samog početka bilo jasno da Sandro Silajdžić u službenim dokumentima nosi prezime Vuković, što je navedeno i u njegovom rodnom listu te kako prezime Silajdžić koristi u spomen na svoju preminulu majku Hijadetu Silajdžić, koja mu je, zajedno s bakom, bila jedina obitelj tijekom života u SAD-u. Upravo iz tog razloga, kako je pojašnjeno, u intervjuima je korišteno prezime koje je on sam odabrao, uz činjenicu da je kao kontakt korištena e-mail adresa s prezimenom Vuković. 

Kazao je kako je u Ameriku došao kao dijete s majkom, a potom i bakom, kao izbjeglica iz ratom pogođene BiH, te da se u Hrvatskoj sada našao bez ičega, izuzev putovnice, kao i da u Zagrebu nikad nije živio, ne poznaje nikoga i sada pokušava pronaći smještaj, posao i riješiti osnovne dokumente.

Što je rekao Sandro Vuković Silajdžić za hrvatske medije

“Deportiran sam iz Amerike. Prema novom zakonu, ako si ikada imao problema sa zakonom ili dokumentima, a izađeš iz Amerike, pri povratku te mogu staviti u proces deportacije. Moj slučaj je sljedeći: u SAD sam došao kao petogodišnjak, izbjeglica iz BiH. U srednjoj školi jednom su me zaustavili policajci, a ja sam kod sebe imao vrećicu marihuane. Osuđen sam na uvjetnu kaznu 2007. Nakon njezina isteka život mi je nastavio teći normalno. Imao sam zelenu kartu, svi dokumenti bili su mi važeći, nakon srednje škole pronašao sam posao, s vremenom sam u njemu napredovao… Dolaskom Donalda Trumpa na vlast, taj detalj iz mladosti odjednom je postao ogroman problem”.

"Nosio sam Trumpou MAGA kapu i podržavao ga u kampanjama"

“Ako imaš zelenu kartu, nema problema. Ja sam se tamo školovao, radio, plaćao porez, imao socijalni broj. Izašao sam iz SAD-a 2014., tu je bio problem. Otišao sam na odmor s prijateljem u Kostariku. Kada sam se vratio na aerodrom, počeli su me ispitivati. Pokazao sam dokumente, zelenu kartu. Pitao me jesam li bio ispred suca za imigraciju, jer sam u srednjoj školi imao jedan manji problem zbog kojeg sam dobio uvjetnu kaznu.”

“Znao sam da postoji taj ‘mali kriminal’ iz mladosti, ali u Americi se u međuvremenu mnogo toga promijenilo, trava je sada legalna, prodaje se u trgovinama. Kad sam bio u srednjoj školi, nije bilo problema ako imaš do 30 grama, ali ja sam imao 36 grama. Zbog tih šest grama viška ispalo je da sam prekršio federalni zakon. Sudac mi je objasnio kako je sve više od 30 grama isto kao da si imao 300 ili 3000, ali bilo mu je jasno da nisam nikakav kriminalac i dao mi je samo uvjetnu kaznu, da se opametim. Kada je istekla, nastavio sam normalan život, plaćao poreze… “

“To je počelo u svibnju, imao sam privremene dokumente dok sam čekao sud. Imao sam zakazan u rujnu ove godine sud, da se borim za dokumente i dobijem ih natrag. U svibnju 2025. su me uhitili, držali su me u zatvoru više 24 sata na aerodromu. Na kraju su me odlučili deportirati i premjestiti u jedan zatvor. Od tada sam se počeo boriti za svoj život, da ostanem u SAD-u. Osam i pol mjeseci sam se borio s odvjetnikom, ali sam izgubio na sudu. Nisu htjeli čuti moju priču da sam imao zelenu kartu, da 30 godina živim u SAD-u”, rekao je za hrvatske medije Sandro Vuković-Silajdžić.

“Došao sam u Sjedinjene Države u prosincu 1995. kao izbjeglica u Dayton, Ohio. Dobio sam dokumente da tamo živim kroz program jedne crkve tijekom rata u Bosni. Imao sam pet godina, rođen sam u Derventi. Imam i hrvatske dokumente jer su mi majka i djed rođeni u Slavonskom Brodu. Kao izbjeglica sam za vrijeme rata živio i u Makarskoj. Tamo nas je uhvatila hrvatska vojska i bili smo u logoru par mjeseci”

“Rođen sam u Derventi 1989. godine. Gotovo cijeli rat proveli smo u BiH, a zadnju godinu u Makarskoj. Majka mi je pričala da smo bili u kampu kojim je upravljala Hrvatska vojska i da su joj tamo neki UN-ovi vojnici rekli da postoji crkveni program preko kojeg su ljudi dobivali izbjeglički status u Americi. Izvadila mi je hrvatsku domovnicu, obavila proceduru i mi smo po toj osnovi došli u SAD u prosincu 1995. Prvo smo otišli u Dayton. Tamo nam je jedna crkva dala smještaj i najosnovniju podršku. Ja sam krenuo u školu, učiti engleski, a majka i baka su pokušavale naći posao…”.

Ovo su samo neke od izjava ovog mladića za hrvatske medije kojima je on pobudio veliku pozornost u javnosti. Međutim, po mnogim komentarima na društvenim mrežama, da se zaključiti da slučaj Sandra Vukovića-Silajdžića ima niz neodgovorenih pitanja.

Kaznena i prekršajna djela 

Portal Hrvatski glasnik objavio je istraživački tekst i sudske dokumente prema kojima je Sandro Vuković Silajdžić bio osoba s dvostrukim identitetom, kako je proglasio osobni bankrot, sustavno izbjegavao sudske postupke, izlazio i ponovno ulazio u SAD, ostavljajući američkim ustanovama troškove i neriješene predmete te kako je u takvim okolnostima, američko pravosuđe imalo dvije mogućnosti, zatvorsku kaznu ili protjerivanje.

Ovaj portal navodi kako je, prema 'court records' dokumentima, i prikazu s preslikama stranica s interneta, koje je na svojem profilu objavio istraživački novinar Dominik Alpeza, bio povezan s više kaznenih i prekršajnih djela: nošenje skrivenog oružja, opiranje i ometanje policijskog službenika, neodgovorno rukovanje vatrenim oružjem, kršenje sigurnosnih propisa vezanih uz oružje.

S druge strane, iz Večernjeg lista Hrvatske, a osvrćući se na pojedine navode koji kruže društvenim mrežama koji, kako navode, pokušavaju deportaciju predstaviti kao posljedicu ozbiljnih kaznenih djela, uključujući nošenje oružja iz 2009. godine. ističu kako su u dokumentaciji do koje su došli kao relevantni navedeni samo slučajevi vezani za posjedovanje marihuane iz 2007. godine.

Dvojbe javnosti

Analizirajući komentare i pitanja korisnika društvenih mreža, za Sandra Vukovića Silajdžića neki kažu kako “nije nikakvo nevinašce već višestruki prijestupnik i kriminalac”, a drugi kako je “nesretnik i žrtva novih okolnosti i Trumpove politike kojem treba pomoći”. Ove dvojbe i pitanja mogu svesti na njih nekoliko.

Uz činjenicu koje dokazuju da je Sandro Vuković Silajdžić zaista radio i imao kuću u SAD-u te kako nije nikakav teški kriminalac i prijestupnik. No, ključna je njegova pogreška i propust da tijekom svih ovih godina nije poduzeo sve kako bi dobio američko državljanstvo, za što je imao uvjete. 

Ovo se jednim dijelom može razumjeti jer i sa ‘zelenom kartom’ američki useljenici mogu raditi i živjeti niz godina u SAD-u, kao i da je nova politika, daleko strožija politika prema imigracijama, novog američkog predsjednika Donalnda Trumpa sve ove osobe doslovno stavila u nezavidan i nesiguran položaj. No, u konačnici, isključivo je njegov propust zašto nije inzistirao na sređivanju svoga statusa, unatoč razumljivo teškim životnim okolnostima o kojima govori, teškom životnom putu kao djeteta izbjeglice, smrti majke i bake itd.

Nepromišljen i opasan rizik

Nevjerojatna je njegova tvrdnja da je iz SAD-a deportiran samo zbog nekoliko grama marihuane više od dozvojenog, jer je nakon te mladalačke pogreške, sljedećih godina napravio i niz nepromišljenosti - ulazio je i izlazio u SAD iako je imao samo 'zelenu kartu' i nesređen status, čime je davao mogućnosti imigracijskim vlastima da uvijek ponovno aktiviraju postupak.

Također, presuda o uvjetnoj kazni ne može se "izbrisati" iz njegovog dosijea, ne zastarijeva, a dodatnu težinu dobiva kada je riječ o osobi-imigrantu. 

Ovime je Sandro Vuković Silajdžić, svjesno ili nesvjesno, na sebe preuzimao opasan rizik, sam sebi otežavajući položaj. Ovi propusti i, vjerojatno, mišljenje kako će "sve biti OK kao i do sada", imali su dramatične posljedice nakon dolaska novog predsjednika na vlast koji provodi drastično strožiju politiku prema imigrantskoj populaciji u SAD.u.

U dokumentima Vuković, za medije Silajdžić

Pitanje zašto je ovaj mladić u američkim službama naveden kao Sandro Vuković, a hrvatskim medijima se predstavio Sandro Silajdžić? Očito je kako je on dijete iz mještovitog braka, međutim predstavljanje hrvatskim medijima kao Sandro Silajdžić i to, kako je on sam kazao, u spomen na svoju preminulu majku obmana je javnosti kojoj se obraća jer je njegovo službeno ime i prezime drukčije. 

Nitko mu nije zabranjivao da u službenim dokumentima u SAD-u ili u hrvatskoj putovnici doda i majčino prezime, što i nije rijetkost.

Njegova tvrdnja kako "koristi prezime Silajdžić u spomen na svoju preminulu majku Hijadetu Silajdžić, koja mu je, zajedno s bakom, bila jedina obitelj tijekom života u SAD-u", je razumljiva ali formalno-pravno neistinita, a na koncu i od samog medija koji to nije naglasio u prilogu, upitna jer se u javnosti stvorila dvojba oko tog pitanja. 

Činjenica je kako je, po njegovim riječima, u mladosti uhićen i uvjetno osuđen zbog posjedovanja marihuane te da ga je samo nekoliko grama dijelilo od dopuštenog posjedovanja. Kazao je kako je s prijateljem nekoliko puta išao na odmor u Kostariku, Hrvatsku. 

Očito je kako ga je prijestup iz mladosti obilježio za cijeli život, a posebno je to dobilo na težini dolaskom novog američkog predsjednika i njegove politike prema doseljenicima s kriminalnim dosjeom. Na žalost, Sandro Vuković Silajdžić iamo je kriminalni dosje i sva ostala pitanja trebaju biti usmjerena na američku administraciju, ma koliko brojni potezi bili upitni i, u najmanju ruku, nelogični i nerealni. Činjenica je da u SAD-u sada i pod vlašću Trumpove administracije, vladaju takva pravila.

Izbjeglištvo u Makarskoj - hotel, izbjeglički kamp, logor?

On je za Večernji list Hrvatske izjavio kako mu je majka kazala da su da “bili u kampu kojim je upravljala Hrvatska vojska”, a za N1 Hrvatska kazao je kako su bili kako ih je u Makarskoj “uhvatila hrvatska vojska” te da su “bili u logoru par mjeseci”. 

Shvaća li ovaj mladić s hrvatskom putovnicom i hrvatskim državljanstvom, težinu svojih riječi u svoje dvije različite izjave, s obzirom da je on kao dijete, zajedno s majkom i bakom, kao izbjeglica iz BiH boravio u susjednoj zemlji koja je i sama trpjela agresiju, ali im je pružila utočište, smještaj, hranu, zdravstvenu skrb i čak novčanu izbjegličku naknadu. Što želi postići ovakvim izjavama i vrijeđanjem države čiju putovnicu posjeduje? 

S druge strane, s obzirom da je Hrvatska, po riječima nekadašnjeg diplomata i ministra Mate Granića, tijekom rata zbrinula oko milijun izbjeglica iz BiH, najviše Bošnjaka, potom Hrvata, ali i Srba, a skoro svi smještajni kapaciteti, hoteli, hosteli itd. bili popunjeni, a gradili su se i dodatni kako bi se smjestile rijeke izbjeglica iz BiH.

Na koncu, kako BiH zbrinjava inozemne migrante? Formiranjem izbjegličkih kampova gdje imaju osiguran smještaj, medicinsku pomoć i hranu kao i osigurane sigurnosne uvjete. Za izraz "logor" želimo misliti da je upotrijebio zbog nespretnog nepoznavanja hrvatskog jezika, sve drugo bila bi prijetvornost.

Odgovornost hrvatskih institucija

U svojim istupima Sandro Vuković Silajdžić neizravno optužuje hrvatske institucije kako mu ne pružaju pomoć nakon što je 6. siječna deportiran u Zagreb iz SAD-a, a 30 godina nije uspio ishodovati američko državljanstvo. On u svojoj putovnici nema prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj, a izbjegao je iz BiH. No, nije se vratio u BiH. 

Očito je kako do rješavanja njegovog statusa u Hrvatskoj treba vremena. Tu se nameće i propust hrvatskih institucija koje su ovog deportiranog mladića iz druge države trebale odmah preuzeti i pobrinuti se za rješavanje njegovog pitanja, a ne prepustiti ga samom sebi, pogotovu zbog njegovog niza nesmotrenih pogrešaka i u SAD-u.

Također, s obzirom na neposjedovanje mjesta prebivališta Sandro Vuković Silajdžić, nema osobnu iskaznicu, nema pravo na socijalnu pomoć i zdravstvenu zaštitu, ali ni, u konačnici, pravo glasa, ne može niti zaposliti i, na žalost, prema Zakonu o socijalnoj skrbi u Hrvatskoj, sada ovaj deportirani Hrvat zasigurno ima status beskućnika. Službeno u Hrvatskoj postoji 2.000 beskućnika, ali se procjenjuje da je njihov broj daleko veći.

U Zakonu o socijalnoj skrbi beskućnik je definiran kao osoba koja nema mjesto stanovanja niti sredstva kojima bi mogla podmiriti troškove stanovanja, a smještena je ili koristi uslugu organiziranog stanovanja u prihvatilištu ili prenoćištu ili boravi na javnim ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Beskućnici mogu ostvariti prava u sustavu socijalne skrbi ukoliko ispunjavaju uvjete propisane Zakonom o socijalnoj skrbi. 

Pozitivna mogućnost je da zakon predviđa mogućnost prijave prebivališta na adresi centra za socijalnu skrb (odnosno područnog ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad) u čijoj nadležnosti borave. To bi bio jedan način dolaska do dokumenata što mu je sada ključno. To je Sandru Vukoviću Silajdžiću bilo ključno i u SAD-u, a to je propustio.

Na koncu, bez obzira na sve okolnosti i nejasnoće u njegovom slučaju, svakako da hrvatske institucije trebaju što prije pomoći u rješavanju statusa ovog deportiranog Hrvata kako bi se što prije zaposlio, a što je on u nekoliko navrata naveo da želi i traži posao. 

Očito je kako se ne snalazi u sustavu i kako traži pomoć u državi čije državljanstvo posjeduje ali gdje je svojevrsni stranac. Očito je i kako se radi o obrazovanoj osobi koja je godinama radila u SAD-u. Ali, očito je kako se ne želi vratiti u rodnu BiH. 

Hrvatske institucije dužne na svaki način uputiti ga i pomoći mu u rješavanju njegovog problema ključnog problema – dobivanju svih potrebnih dokumenata, a ne “pepati ga” od institucije do institucije. No, svakako da će Sandro Vuković Silajdžić hrvatskoj policiji trebati dokazati sve o svojoj prošlosti u SAD-u, a te podatke hrvatske institucije mogu zatražiti i od institucija SAD-a.