SAD ponovo napadaju vojne ciljeve u Iranu. Cilj je spriječiti Teheran da obnovi uništene vojne kapacitete. Ali time prijeti začarani krug obnove i novih napada, analizira Deutsche Welle.
Američki predsjednik Donald Trump prilično je precizno opisao kako bi mogla izgledati nova faza rata s Iranom. Iranci su pokušali ponovno izgraditi svoje radarske sustave, rekao je Trump nakon posljednjeg većeg vala američkih napada. „Čekali smo dok gotovo nisu bili ponovno izgrađeni, a onda smo ih pogodili“, dodao je.

Američke snage u utorak su ponovno napale brojna odabrana mjesta u Iranu. Prema podacima američke Središnje zapovjedničke strukture (CENTCOM), uništeni su, među ostalim, radarski i protuzračni sustavi, pomorski objekti, kapaciteti za postavljanje morskih mina te komunikacijska postrojenja.

„Pokositi travnjak“

Iran je odgovorio raketama i dronovima na američke objekte u regiji. Time je ostvareno ono što je CENTCOM nekoliko dana ranije nagovijestio kao moguću strategiju za sljedeću fazu rata.

Prema informacijama portala Axios, ograničeni napadi koji bi se po potrebi ponavljali trebali bi spriječiti Iran da ponovno uspostavi svoje vojne kapacitete u području Hormuškog tjesnaca.

Jedan američki dužnosnik tu je ideju opisao izrazom iz izraelske sigurnosne politike: „pokositi travnjak“.

Metafora označava strategiju koja ni ne obećava da će protivnik konačno biti poražen. Dovoljno je redovito smanjivati njegove vojne kapacitete toliko da prijetnja ostane pod kontrolom. Jer, kada trava ponovno naraste, ponovno se „pokosi“.

Primijenjeno na situaciju u Iranu, to bi značilo da SAD prate koje vojne kapacitete protivnik ponovno gradi i napadaju ih kad prijeđu određeni prag.

Uspjesi s ograničenim rokom trajanja

SAD su posljednjih mjeseci ostvarile određene vojne uspjehe. Američke snage značajno su smanjile iranske vojne kapacitete u području Hormuškog tjesnaca te započele uklanjanje iranskih morskih mina.

No ti uspjesi nisu trajni. Teheran popravlja ili nabavlja nove radare, položaje protuzračne obrane i protubrodske rakete.

Američke bombe mogu uništiti pojedine važne položaje, ali znanje i industrijska baza potrebni za razvoj iranske vojne tehnologije ostaju.

Time se obnova vojnih kapaciteta može usporiti, ali ne i spriječiti. A SAD se ponovno suočavaju s istim izborom: prihvatiti da Teheran ponovno jača svoje kapacitete ili ponovno napasti i uništiti ih?

Još je u travnju stručnjakinja za Bliski istok Mona Jakubijan iz Washingtonskog centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) upozorila na posljedice. Takav razvoj događaja mogao bi dovesti do „dugotrajnog sukoba niskog intenziteta, isprekidanog intenzivnijim intervencijama“, rekla je.

Trumpova ratoborna upozorenja

Granice strategije „košenja trave“ povezane su i s činjenicom da ona nikada nije bila zamišljena za rat protiv države. Izrael je razvio tu strategiju za borbu protiv nedržavnih aktera, poput terorističke organizacije Hamas.

Kod protivnika koji imaju obilježja države i raspolažu snažnijim kapacitetima, „košenje trave“ moglo bi postati „prevladana vojna strategija“, smatra Jakubijan. To je posebno vidljivo u Hormuškom tjesnacu.

SAD moraju pouzdano održavati prolaz kroz tjesnac otvorenim. Iranu je, s druge strane, dovoljno uvjerljivo pokazati da prolazak i dalje može biti opasan. Čak i vojno znatno oslabljen protivnik tako može Washingtonu nametnuti visoke troškove.

Uz to, SAD se suočavaju s problemom koji je teško kontrolirati: Washington može odrediti intenzitet svojih napada, ali ne i odgovor Teherana.

Američki predsjednik Trump već je više puta ratobornom retorikom upozoravao Teheran na posljedice mogućeg vojnog odgovora. Unatoč tim upozorenjima, režim u Teheranu odmah je ispalio rakete na američke objekte u regiji. Jordan je samo u svom zračnom prostoru zabilježio 13 balističkih raketa, od kojih je deset uspio presresti.

Nuklearno pitanje

Stručnjakinja za Bliski istok Jakubijan upozorava i na mnogo veći rizik redovitih američkih napada. Teheran bi mogao zaključiti da se trajno odvraćanje protivnika može osigurati jedino „nastojanjem da se razvije nuklearno oružje“.

Time bi SAD i Izrael mogli ubrzati upravo onaj razvoj događaja koji su napadom na Iran željeli staviti pod kontrolu. Iz perspektive Washingtona, alternative za Trumpa također ne izgledaju znatno bolje.

Ako predsjednik SAD prihvati da Iran ponovno jača svoje vojne kapacitete oko Hormuškog tjesnaca, riskira nove napade na brodove i smatnje na jednom od najvažnijih svjetskih energetskih pravaca.

Posljedice za svjetsko gospodarstvo su poznate. Unatoč potresima i ponovljenim pregovorima, politički dogovor između Washingtona i Teherana dosad je propao zbog očito nepremostivih razlika.

Sljedeći „beskrajni rat“?

Strategija „košenja trave“ ipak ima određenu unutarnjopolitičku privlačnost za Donalda Trumpa, unatoč svim neizvjesnostima u vanjskoj politici.

Američki predsjednik može je provoditi bez okupacije, bez izgradnje institucija u drugoj zemlji i bez angažiranja velikog broja američkih kopnenih snaga. Istodobno se na taj način distancira od „forever wars“, odnosno „vječnih ratova“, koje je svojim prethodnicima u Bijeloj kući više puta zamjerao.

Međutim, na kraju bi se navodni izlaz iz beskrajnog rata mogao pretvoriti i u novi beskrajni rat. Jakubijan „košenje trave“ naziva „Sizifovskom strategijom iscrpljivanja bez kraja“.

Sve dok Washington nije spreman u jednom trenutku prihvatiti obnovu iranskih vojnih kapaciteta, svaki uspješan napad istodobno stvara povod za sljedeći.