Ema Emina Nefić ispisala je povijest bosanskohercegovačkog sporta postavši prva natjecateljka iz BiH koja se kvalificirala na Europsko prvenstvo u dresurnom jahanju za juniore. Sa samo 17 godina Ema će krajem srpnja predstavljati našu zemlju u Le Mansu, među najboljim mladim jahačima Europe.

Njen put je daleko više od sportskog uspjeha – to je priča o upornosti, odricanju, svakodnevnom radu i ljubavi prema konjima koja je započela još u djetinjstvu, na jednoj sasvim običnoj rođendanskoj zabavi. Danas, nakon godina treninga u prestižnim centrima Njemačke i podrške stručnog tima, Ema svojim uspjehom pomjera granice i otvara vrata novim generacijama ljubitelja ovog sporta u BiH.

Dresurno jahanje, jedna od najzahtjevnijih i najpreciznijih disciplina konjičkog sporta, ujedno je i olimpijska disciplina u kojoj se muškarci i žene natječu ravnopravno, rame uz rame – što ga čini još posebnijim u suvremenom sportskom svijetu.
Sa Emom smo razgovarali o tome kako je izgledao njen prvi susret s konjima, što zaista znači trenirati za velika natjecanja, kako izgleda život iza reflektora i što poručuje mladima koji možda još uvijek misle da su njihovi snovi 'preveliki' za ovu zemlju. Trenira pod stručnim vodstvom renomirane njemačke trenerice Renate Dahmen, poznate po radu s mladim talentima.

Kako je izgledao tvoj prvi susret s konjima? Možeš li nas vratiti na taj trenutak?
- Moj prvi susret s konjima bio je sasvim slučajan, na rođendanskoj zabavi prijatelja, prije 12 godina, u Pegasos Centru u Sarajevu. Tada nisam ni sanjala da će konji biti tako veliki dio mog života i ogromna ljubav. Bila sam djevojčica od pet godina i zapravo sam se malo i plašila. Iz perspektive male djevojčice, djelovali su ogromno, ali dovoljno je samo nekoliko trenutaka da osjetite njihovu plemenitost  i ljubav prema konjima se zauvijek nastani u vama.

S obzirom na to da je dresurno jahanje još uvijek nedovoljno poznato široj javnosti u BiH, kako bi ga ti predstavila nekome tko se prvi put susreće s tim sportom?
- Dresurno jahanje je kao zajednički ples između jahača i konja, elegancija, preciznost i potpuna harmonija. To je sport i umjetnost koja zahtijeva ogromnu disciplinu, međusobno povjerenje i nevjerojatnu posvećenost. Kada dresura izgleda jednostavno, to znači da su godine rada uložene da bi svaki pokret izgledao prirodno i besprijekorno. U dresurnom jahanju jahač i konj zajedno izvode različite figure u hodu, kasu i galopu. Jahač mora biti brižan prema konju, jasno komunicirati tijelom i umom, biti lagan u komandama i jako dobro razumjeti  i voditi ga u figuru koju planira izvesti. 

Kako izgleda tvoj svakodnevni život uoči velikih natjecanja? Što ljudi ne vide iza kulisa?
- Iza svakog nastupa stoje mjeseci priprema, bezbroj sati treninga, mentalnih priprema, fizičke kondicije i brige o svakom detalju koji je vezan i za mene i za konja. Pet dana u sedmici za mene znači treniranje jahanja s dva, tri, ponekad i četiri konja. 
Uoči važnih natjecanja, u grad gdje se natjecanje održava krećemo dan ili dva prije, a svako veliko natjecanje traje više dana. Prije odlaska pripremamo svu opremu za konja i za mene. Pri dolasku na lokaciju, konji moraju proći veterinarsku kontrolu, onda ih smještamo u njihove boksove. Na natjecanjima život počinje u šest sati ujutro, kada moram nahraniti konje, očistiti ih i spremiti za taj dan. Održavamo treninge, vodim konje na ispašu i opuštanje, mentalno se pripremam i razgovaram sa trenericom. Dan na natjecanju rijetko kada završava prije 20 sati i često organizatori prirede i neke večernje događaje. Za sve je potrebna velika kondicija, smirenost i snažan fokus na samo natjecanje. 

Kao mlada djevojka koja gradi karijeru van tipičnih sportskih tokova u BiH, s kakvim se izazovima susrećeš i što te najviše motivira da nastaviš?
- Ljudi često vide samo nastup od nekoliko minuta, ali ne vide godine svakodnevnog odricanja koje vode do tog trenutka.  Ponekad je teško objasniti koliko je veliko ulaganje u vrhunski sport i zašto toliko toga ulažem u ovaj sport. Ali moja najveća motivacija je ljubav prema konjima i osjećaj postignuća koji dolazi kada nadvladam samu sebe, kada pomjerim granice onoga što sam mislila da je moguće.

Što bi poručila mladima koji možda misle da su njihovi snovi veći od mogućnosti koje im život u Bosni i Hercegovini nudi?
- Nema tog sna koji je prevelik ako vjerujete u sebe i ako ste spremni raditi za njega svakog dana. Možda će put biti težak i ponekad ćete biti jedini koji vjeruje, ali upravo tada se rađa snaga. Vjerujte u svoje snove, jer niko drugi neće sanjati umjesto vas.

J. S.