Iz Perzijskog zaljeva danas se izvozi znatno manje nafte nego prije rata. Promet kroz Hormuški tjesnac ponovno usporava, sukob SAD-a i Irana ne pokazuje znakove brzog završetka, a Brent je jutros ipak ostao ispod 100 dolara po barelu.

Na prvi pogled, cijena nafte kao da ne prati ozbiljnost poremećaja. Zapravo se tržište prilagodilo.

Dio nafte ponovno prolazi Hormuzom, dio je preusmjeren drugim pravcima, raste proizvodnja izvan Zaljeva, a visoke cijene koče potražnju. Zasad je to dovoljno da Brent ostane ispod 100 dolara.

Pitanje je koliko dugo.

Sedam milijuna barela razlike, ali ne i sedam milijuna manje na tržištu
Prije rata iz Perzijskog zaljeva izvozilo se oko 18 milijuna barela nafte dnevno. Danas je taj protok oko 11 milijuna.

Izvoz iz Zaljeva tako je približno sedam milijuna barela dnevno ispod prijeratne razine, ali to ne znači da globalnom tržištu nedostaje svih sedam milijuna. Dio je nadoknađen proizvodnjom drugdje, dio alternativnim pravcima, a smanjila se i potražnja.

Upravo ta kombinacija objašnjava zašto cijena nafte nije otišla mnogo više.

Prema Reutersovoj analizi današnjeg fizičkog tržišta, kroz Hormuz ponovno prolazi oko četiri do pet milijuna barela dnevno. Stvarni volumen može biti i veći jer dio tankera plovi s isključenim sustavima za praćenje.

Hormuz, dakle, nije zatvoren. Ali nije ni blizu nekadašnjeg ritma.

Dio nafte pronašao je drugi put
Hormuz nije jedini izlaz. Saudijska Arabija dio nafte može preusmjeriti prema Crvenom moru, a UAE prema luci Fujairah. Ti pravci ne mogu zamijeniti Hormuz, ali mogu ublažiti manjak. EIA njihov postojeći zajednički kapacitet za zaobilaženje tjesnaca procjenjuje na oko 4,7 milijuna barela dnevno.

Cijena te prilagodbe je skuplji i složeniji prijevoz nafte. Dulje rute dulje zauzimaju tankere i povećavaju troškove transporta.

Tržište je nadomjestilo dio izgubljenog protoka, ali ne besplatno.

Pomažu bareli izvan Bliskog istoka
Drugi dio odgovora dolazi iz SAD-a, Kanade i Gvajane. Njihova veća proizvodnja ne može sama zamijeniti izgubljeni izvoz iz Zaljeva, ali povećava broj barela koje kupci mogu pronaći izvan kriznog područja.

Istodobno visoke cijene rade u suprotnom smjeru: smanjuju potrošnju.

To se posebno vidi u Aziji. Slabija potražnja u Kini, najvećem svjetskom uvozniku nafte, i korištenje domaćih zaliha smanjuju pritisak na međunarodno tržište. EIA još od lipnja upozorava da visoke cijene goriva, slabija dostupnost i druge prilagodbe smanjuju globalnu potrošnju.

Tako nastaje neobična ravnoteža: poremećena ponuda gura cijenu prema gore, a nova proizvodnja i slabija potražnja vuku je prema dolje.

Brent oko 97 dolara rezultat je tog natezanja.

Brent ipak ne pokazuje cijelo tržište
Referentna cijena barela može ostaviti mirniju sliku nego što je stanje na fizičkom tržištu.

Pojedine vrste sirove nafte već se prodaju iznad 100 dolara, a još je napetije tržište dizela. Poremećaji rafinerija u Rusiji i na Bliskom istoku uklonili su oko četiri milijuna barela dnevno kapaciteta za proizvodnju dizela, dok su zalihe vrlo niske.

Zato cijena Brenta nije isto što i konačni trošak goriva.

Ako rafinerija teže dolazi do odgovarajuće sirove nafte, prijevoz traje dulje, a gotovih derivata nema dovoljno, dio troška nastavlja rasti i bez Brenta iznad 100 dolara.

Barel ne mora prijeći tu granicu da bi energija ostala skupa.

Tržište sada gleda i prema 2027.
Još se nešto promijenilo posljednjih dana: očekivanje koliko će poremećaj trajati.

ANZ više ne očekuje puni povratak prijeratnog protoka prije kraja prvog ili početka drugog tromjesečja 2027. Goldman Sachs podigao je prognoze za Brent za pet dolara, na 85 dolara za prosinac 2026. i 80 dolara za 2027., upravo uz pretpostavku da će problemi s transportom na Bliskom istoku potrajati.

To ne znači da Goldman očekuje današnjih gotovo 100 dolara tijekom cijele sljedeće godine. Naprotiv, osnovna prognoza pretpostavlja pad cijene.

Promijenila se pretpostavka koliko dugo će tržište morati živjeti s poremećajem.

Zašto je onda 100 dolara pogrešna granica?
Brent je ostao ispod 100 dolara jer tržište još ima načina prilagoditi se. Ne zato što se opskrba normalizirala.

Ako se promet kroz Hormuz nastavi oporavljati, alternativni pravci ostanu otvoreni, proizvodnja izvan Zaljeva raste, a potražnja slabi, cijena nafte može ostati pod kontrolom i uz dugotrajan sukob.

Nova eskalacija tu računicu može brzo promijeniti.

Zato je manje važno hoće li Brent danas ili sutra prijeći 100 dolara. Važnije je koliko još izgubljene ponude tržište može nadoknaditi prije nego što jedan od njegovih sadašnjih amortizera popusti.

To je granica koju vrijedi pratiti, piše Financa.