Ispod planina, skriveni u betonu i čeliku, nastajali su snovi o moći, sigurnosti i vječnosti. Danas se postavlja pitanje kome pripadaju ti podzemni betonski gradovi i tko koristi infrastrukturu bivše države.

Mogu li se nekada strogo čuvani vojni kompleksi, poput Željave u Hrvatskoj i Titova bunkera u Konjicu, građeni golemim iznosima javnog novca, pretvoriti u održive turističke, kulturne i komercijalne projekte?

Labirint istražuje gdje završava ideologija, a počinje unosan posao, piše HRT.

Željava - između ruševine i potencijala

- Ovaj avion Dakota zapravo nam kaže da smo došli do kompleksa Željava. Odmah do njega bila je vojarna, ogroman kompleks u kojem se sve opsluživalo na aerodromu, kaže Hrvoje Matejčić, načelnik općine Plitvička jezera. Danas je, dodaje, zarasla i uvenula, a potencijal je mogao biti velik - od doma umirovljenika do skautskog ili nacionalnog centra.

Željava ima tri tunela na hrvatskoj strani, tri velike piste, pomoćne piste i jednu na bosansko-hercegovačkoj strani, na samoj granici s BiH. Matejčić ističe kako je trenutačno riječ o “mrtvoj situaciji”, ali da postoji interes da se kompleks “digne iz mrtvih”.

Ličko Petrovo selo, koje se naslanja na priču o Željavi, i u sadašnjim okolnostima je, kaže, živnulo. Pojavili su se hoteli, privatni iznajmljivači, ljudi dolaze tražiti stan ili kuću jer imaju posao. “Sve se ovdje događa, ali zapravo stojimo na mjestu”, poručuje.

Postoji turistička investicija koja je već u pogonu, a ako neće biti turistička, može biti nešto drugo. “Napravimo 20-30 radnih mjesta, 50, 100. Postoji interes i gospodarstvenika”, dodaje.

Rekonstrukcija i revitalizacija

Doc. art. Aneta Mudronja Pletenac, autorica nagrađenog projekta rekonstrukcije i revitalizacije napuštenog aerodroma Željava, govori o fascinaciji prostorom i njegovom veličinom. I razrušenost joj je, kaže, bila poetična na svoj način.

Svoj projekt nazvala je rekonstrukcija i revitalizacija, jer je, ističe, potrebna kompletna obnova prostora. Analizom sličnih primjera u Europi i svijetu vidi se trend pretvaranja industrijske i vojne baštine u kulturne i društvene sadržaje.

Projekt je predviđao kulturno-informativni centar, park hotel, muzejsko-galerijski centar, hotel institut za let, institut radionica i garaže - multifunkcionalni prostor s raznoraznim sadržajima, jer Željava zauzima ogromnu površinu.

Župan Ličko-senjske županije Ernest Petry naglašava da je za stavljanje prostora u funkciju najpotrebnija infrastruktura, osobito električna energija. Nakon dobivanja mogućnosti upravljanja državnom imovinom na području županije, pokreću se projekti i naručuje idejno rješenje upravljanja cijelim područjem.

Jedna od ideja je povratak sportskog aerodroma, s obzirom na blizinu Nacionalnog parka Plitvička jezera i dolazak elitnih turista. Mudronja Pletenac spominje i mogućnost razvoja malog letjelišta, uz napomenu da se odnosi prema letenju u komercijalnoj avioindustriji danas mijenjaju.

Petry govori i o ideji data centra za pohranu podataka, kao i Muzeja hladnog rata kao popratnog sadržaja. “Preveliki je ovo prostor, govorimo o 300 hektara, da bi bio podređen samo jednoj aktivnosti”, kaže.

Hladni rat i logika ukopavanja

Željavu i Konjic povezuje želja da se preživi atomski rat, objašnjava povjesničar i filozof Dario Špelić. U hladnom ratu, kada su Sjedinjene Države i Sovjetski Savez sa svojim savezima bili naoružani atomskim oružjem, pretpostavka je bila da će svaki sukob prerasti u atomski rat. Zato se ukopavalo u zemlju - prije svega vođe i ono najvrijednije, poput ratnog zrakoplovstva.

U Željavi je ukopan cijeli puk ratnog zrakoplovstva, a u Konjicu 350 ljudi koji su činili vrh zemlje.

Objekt u Konjicu gradio se od 1953. do 1979. godine, 26 godina. Riječ je o kompleksu od oko 25.000 četvornih metara, naslonjenom na tvornicu Igman, gdje se proizvodila namjenska industrija za Jugoslavensku narodnu armiju.

“To je bunker sudnjeg dana”, kaže Špelić. Nije to bilo mjesto za razgledavanje niti javna tajna - znalo je za njega vrlo malo ljudi iz samog vrha.

Konjic - od tajne do muzeja

Stanovnici Konjica, poput Hidaeta Halilovića i Mirze Nurića, ističu kako obični građani nisu znali da se takav objekt gradi. Sve je bilo pod tajnošću, a saznalo se tek tijekom rata.

Objekt D-0 ARK, poznat kao Titov bunker, otvoren je za javnost nakon što je proglašen neperspektivnom vojnom imovinom, a 2014. proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, kaže vodičkinja Mirela Bjelavac.

Danas je vojno-historijski muzej i muzej savremene umjetnosti, s više od stotinu umjetničkih instalacija autora iz više od 20 zemalja. Ljudi su, kaže, fascinirani kvalitetom ugrađene opreme i činjenicom da sustavi i danas funkcioniraju.

Objekt je imao kodno ime Istanbul. U bunkeru se nalaze blokovi za vodu, rezervoari, filteri, radne i spavaće sobe, uključujući Titovu i Jovankinu sobu, te prostorije za politički i vojni vrh.

Unatoč golemoj investiciji - 4,6 milijardi dolara - objekt nikada nije korišten u svrhu za koju je građen. Ipak, danas ima novu namjenu i otvara radna mjesta.

Željava - ruševina koja privlači

Željava je djelomično uništena u ratu. Edin Midžić iz Bihaća prisjeća se eksplozije kojom je aerodrom miniran prilikom povlačenja JNA. Dario Špelić navodi kako je Konjic sačuvan jer je u ključnom trenutku spriječena detonacija četiri i pol tone eksploziva.

Mudronja Pletenac ističe da je miniranjem Željave odustalo od izvorne ideje iz koje je nastala, te da ideološke podjele više nemaju smisla. Potrebna je sanacija - i fizička i u javnoj percepciji.

Prostor, kaže, danas nije napušten. Posjećuju ga turisti zainteresirani za ratnu ideologiju i urbane napuštene prostore. Količina posjećenosti ju je iznenadila.

Matejčić upozorava na kaotično stanje u tunelima i potrebu brze reakcije. “Imamo kapital, imamo nešto. Oplemenimo ga”, poručuje.

Izazov depopulacije i budućnosti

Župan Petry podsjeća na demografsku devastaciju Like i Ličko-senjske županije, koja je teritorijalno velika, a ima svega 43.000 stanovnika.

“Uz pomoć države koja bi to prepoznala, da zaustavimo odlazak mladih i pojačamo poruku - dođite ovdje, imate gdje raditi”, kaže Matejčić.

Špelić zaključuje kako, budući da objekti više ne služe vojnoj svrsi, jedino što se može jest otvoriti ih javnosti. “Zašto to ne monetizirati? Da nekome koristi. A možete i naučiti neke stvari, a učenje nikad nije suvišno”, poručuje.