Tko zna kako bi se stvari razvijale da je recimo Edin Džeko imao djetinstvo kao što ovo klinci imaju danas. Da je na treninge dolazio u skupim automobilima, da su menadžeri obećevali kule i gradove. 

Vjerojatno bi sve otišlo u nekom drugom pravcu. Ipak treba priznati kako su danas vremena potpuno drugačija. Posebno ako se gleda vrijeme u kojem je Edin počeo. I on sam je pričao o tim stvarima na pressici. 

- Imam osjećaj da malo kod nas generalno ljudi i omladina se brzo zadovolje. Ako se nešto postigne stane se na tome i misliš da si nešto postigao ako se zarade prve pare. Neću reći da se čovjek promijeni ali na neki način se zadovolji i ne gleda više da bude bolji i da nema ambiciju da napreduje. Mislim da je kod nas taj mentalni sklop drugačiji nego u Europi. Mislim da je kod mene to neka najveća snaga bila i kada su me kritizirali i govorili da nisam najbolji. Uvijek sam bio na nogama i znao što ću uraditi s tim. Mora biti malo sreće, ali i ta sreća se mora zaslužiti. Ja sam i hvala Bogu imao dosta puta i te sreće, i kod tog prvog gola. Da je lopta otišla centimetar pored gola moja priča bi možda bila drugačija. Mislim da kod nas ima dosta talenta ne samo u nogometu, mi smo talentirana nacija ali koja ne daje sve od sebe da bi ispunila neke rezultate. Mislim da je mnogo teže otići odavde u Europu. I ta priča oko pasoša, teško da naša djeca mogu otići u Europu da igraju. Ali, eto ima primjera i ja sam jedan od tih. Mislim da djeca trebaju da imaju snove, da prate svoje snove i vjeruju u svoj kvalitetu. Ali evo ja i u 40 godini mislim da mogu napredovati i biti bolji, reći će Edin. 

Nimalo lagan put

Koji je morao prvo preživjeti, kao i veliki broj njegovih sugrađana, prijatelja, drugara iz ulice. Morao je ostati živ kako bi uopće mogao doći u situaciju da sanja, mašta u nečemu. Rat je prošao, Edin je krenuo od Željezničara. Početak puta koji neće biti nimalo lagan. 

- Ono što je meni ostalo upečatljivo, jeste Edinovo samopouzdanje. To je stvarno bilo nevjerojatno. Zamisli, igraš u Usti nad Labem, na posudi iz Teplica, imaš platu 500 eura. I tako, sjedimo u jednom lokalu Edin i ja. Gledamo Manchester United, ne znam točno protiv koga je igrao i razgovaramo. Gledamo Waynea Rooneyja, ja kažem pa ovo su zvijeri. I on meni kaže u jednom trenutku, jer me oslovljavao nadimkom: ‘Same, nije ovo ništa. Može se s njima igrati’. To mi je ostalo urezano u sjećanju, da momak ima 18 godina i zrači iz njega samopouzdanje. To nikad neću zaboraviti. I eto što se desilo na kraju, počne davati golove tom Manchester Unitedu, ispričao je jednom prilikom njegov prijatelj, suigrač iz vremena kada je Edin igrao u Češkoj, Samir Merzić. 

Mezićeva karijera nije bila onakva kao kod Edina, ali on je i dalje tu u nogometu. Radi u omladinskoj školi Veleža. 

Edinova karijera velikim dijelom je bila jedna vrsta dokazivanja. Jer ono što je on radio na terenu, nekima je stalno bilo malo. Bez obzira na golove u Željezničara, Češkoj, kasnije u Wolfsburgu, Manchester Cityju, Romi, Interu, Feneru ili dresu reprezentacije. Uvijek bi se našao netko tko bi mogao reći, objasniti, zašto Džeko nije ovo napravili ili ono. 

Ni na terenu njemu samo nije bilo lako. Različiti treneri, različite vizije. Magath je imao svoje, Pellegrini svoje. Trpio je Džeko i u reprezentaciji. Jer i tamo su se mijenjale ideje, filozofije, treneri. On je gurao svoje, nije odustajao, niti jednog trenutka nije pomislio. Bio je na terenu i radio ono što najbolje zna. Zabijao golove. 

Kao pravi strijelac, klasični napadač, ona prava stara devetka koja može zabiti glavom, nogom. S Wolfsburgom je napravio nešto še se više nikada nećem ponoviti. Osvojio je naslov prvaka, bio najbolji strijelac, igrač u Njemačkoj. U Cityju je nastajao da iskoristi svaki minut, borio se kako bi postao standardan. Bio je najbolji strijelac u Njemačkoj, Italiji. S vremenom je izrastao u jednog od najboljih europskih napadača posljednjih 15-tak godina. 

Idealan trenutak

Igrao je dovoljno dugo i dovoljno dobro da smo nekada mislili kako nikada neće prestati. Ali, ovo su stvari protiv kojih se ne može ići. Može, ali treba znati reći kada je dosta. Jer znamo kako u kojem pravcu, stvari vrlo lako mogu otići. 

Ovako je sam Edin izabrao trenutak. Rekli bi smo idealan, jer atmosfera je u reprezentaciji dobra, tu su rezultati, navijači. Idealno. Ostavlja iza sebe brojke, rekorde. 73 gola što se baš neće lako dostići. 

Glupo je reći kako pamtimo svaki koji je zabio, ali se velika većina pamti. Od onoga prvog protiv Turske, do onog protiv Walesa. Pamte se golovi protiv Belgije, Francuske, oni u ciklusu kvalifikacija za SP 2014. godine. Onaj protiv San Marina, Italije, Njemačke. 

Bilo ih je. I prošlo je tih 20 godina. Kako prolazi i život. Brže nego što bi netko očekivao i volio. Može li netko dostići Edina? Hoće li se pojaviti neki igrač kao on, sličan? O tome jednostavno ne treba niti razmišljati. Jer nakon Kempesa je došao Maradona, ali je Kempes ostao Kempes. Nakon Cruyffa, Nizozemska je dobila Van Bastena, ali je Cruyff zauzeo svoje mjesto u povijesti. Europskog i nizozemskog nogometa. 

Tako treba da bude i sa Edinom. Možda će ga netko stići po broju golova, nastupa u dresu, možda će nuditi na terenu nešto više, drugačije, ali će Edin Džeko ostati Edin Džeko. Ubojiti centarfor koji je mijenjao povijest nogometa na ovim prostorima. 

F. I.