Tipična europska zemlja je zemlja visokog dohotka. Svega je devet europskih zemalja koje nisu zemlje visokog dohotka. To su zemlje srednjeg preciznije višeg srednjeg dohotka. Tu spadaju šest zemalja Zapadnog Balkana (BiH, Srbija, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Albanija) i tri istočnoeuropske zemlje: Bjelorusija, Moldova i Ukrajina.

Nasuprot njima tranzicijske zemlje Centralne Europe i baltičke zemlje uspjele su, poslije pada Berlinskog zida, završiti tranziciju, postati zemljama članicama EU, zemljama visokog dohotka i zemljama kluba bogatih zemalja tj. OECD-ea. Neke od njih su, mjereno dohotkom po stanovniku (i to po paritetu kupovne moći u US$), pretekle Japan, prvo ekonomsko čudo poslije II. svjetskog rata. To su uspjele Češka 2019. god. te Slovenija i Litvanija 2021. god. Postigle su to u razdoblje od svega jedne generacije.  I Poljska bi bila u toj skupini da je nije omeo rat u susjednoj Ukrajini.

Inovacije i investicije su ključ

Zapadnobalkanske zemlje trebaju transformirati svoje ekonomije srednjeg dohotka u ekonomije visokog dohotka. To, i samo to, može biti vizija njihovog razvoja. Kad zemlja niskog dohotka želi postati zemlja srednjeg dohotka, mora se industrijalizirati tj. transformirati agrarnu u industrijsku ekonomiju. Kad zemlja srednjeg dohotka želi postati zemlja visokog dohotka treba razviti inovacijski kapacitet. Nije dovoljan transfer tehnologije, kao u slučaju industrijalizacije agrarne ekonomije, nego je nužno tu tehnologiju adaptirati i razvijati sukladno komparativnim prednostima zemlje. Bez razvoja inovacijskog kapaciteta zemlja ne može postati zemlja  (održivog) visokog dohotka. No, zasad je to sanak pusti – tek Srbija izdvaja 1% BDP-a za istraživanja i razvoj, a BiH niti 0.2% BDP. U poslovnom sektoru BiH radi tek 228 istraživača u punom radnom vremenu na poslovima istraživanja i razvoja, koliko ih ima iole ozbiljnija europska firma.

Zapadnobalkanske zemlje višeg srednjeg dohotka moraju preći sa staze niskih stopa rasta na stazu visokih stopa rasta. BiH je imala visoke stope rasta u razdoblju 2004.-2007, kad su je inozemne banke 'šopale' kreditima. Naime, ove ekonomije imaju iznimno niske stope tuzemne štednje jer nemaju razvijene financijske institucije i instrumente. To je postalo jasno tijekom globalne krize iz 2007.-2009, no nerazvijenost financijskog sektora je ostala i do danas. I biće do daljnjeg dok se ne poduzmu financijske reforme.  Financijskim reformama bi trebalo osigurati da udio banaka u financijskoj imovini ekonomije spadne s oko 90% na oko 50%, koliko primjerice iznosi u zemljama euro zone. Ili barem na 70% kao kod Kosova.

Ako se ništa bitnije ne promijeni ni na strani zemalja višeg srednjeg dohotka i zemalja visokog dohotka, trebaće, primjerice Srbiji i Albaniji trećina stoljeća, a Sjevernoj Makedoniji i BiH cijelo stoljeće da postanu zemljama visokog dohotka.

BiH treba povećati svoju trendnu stopu rasta sa 2.6% na 6-7% godišnje. No, ni to nije dovoljno za postizanje strukturne transformacije ekonomije. BDP BiH mora biti ne samo veći, nego i zeleniji i lakši. Zeleniji, jer treba provoditi dekarbonizaciju. I lakši, jer treba provoditi digitalizaciju. Jednom riječju, treba provoditi blizanačku tranziciju. To, između ostaloga, traži i EU, pa ove zapadnobalkanske zemlje na  svom EU putu moraju to činiti.

No, i takva EU je pod kritikom. Tako, primjerice, Christine Lagarde, predsjednica Europske centralne banke, kaže da je „europsko gospodarstvo je usmjereno prema svijetu koji postupno nestaje“,  EU treba reforme kako bi potaknuo rast. "Naše je unutarnje tržište statično, osobito u područjima koja će oblikovati budući rast, poput digitalne tehnologije i umjetne inteligencije, kao i u područjima koja će ga financirati, poput tržišta kapitala," smatra Lagarde.

Za razliku od europskih ekonomija okrenutih k svijetu koji  nestaje, bh. ekonomije je okrenuta skroz k svijetu koji je nestao. I dalje proizvodi voštane svijeće, dok se svijet prešao put od uljnih i plinskih lampi, Edisonove sijalice, fluorescentne cijevi to led lampe. Jedini način da se preživi od voštanih svijeća je da ih pojedete – nema te ih kome prodati, jer nikome i ne trebaju. Stoga je za prvih devet mjeseci 2025. vanjsko trgovinski deficit dogurao do 11 milijardi KM.

Demografski kolaps

Sve zemlje Zapadnog Balkana, izuzev Kosova, susreću se s negativnim prirodnim priraštajem stanovništva, i sve s iznimno visokim stopama emigracije. Po stopi emigracije su među vodećim zemljama Europe.

Vrlo je teško provoditi razvojnu politiku u uvjetima snažnog pada stanovništva. Za takvu situaciju postoje, u pravilu, pet politika: imigracija, popravljanje vještina radne snage, privlačenje inozemnih izravnih investicija, uspinjanje uz globalne lance vrijednosti i pronatalitetna politika. 

Politika imigracije i u zemljama visokog dohotka izaziva znatne poteškoće, a kamoli u zemljama srednjeg dohotka. Pronatalitetne politike daje rezultate na dugi rok i tek koji na kratak rok (npr. izgradnja predškolskih ustanova). Globalni lanci vrijednosti se od globalne krize 2007.-2009, a posebice nakon rusko-ukrajinskog rata, kidaju ili skraćuju na regionalne ili čak na prijateljske lance vrijednosti. Proces hiperglobalizacije se pretvorio u proces sloubalizacije (engl. slowbalisation).

Dakle, ostaju tri ključne politike: popravljanje vještina, privlačenje ino investicija i penjanje uz zapadnobalkanske i europske lance vrijednosti.  Ako se još ima u vidu da sve zapadnobalkanske zemlje imaju visoke vanjskotrgovinske deficite, ostaje, hoćeš-nećeš, smanjivati troškove proizvodnje odnosno poboljšavati produktivnost te time i konkurentnost. 

Nema instrumenata politike

Sad je pitanje kojim instrumentima  će se te politike provoditi. Pri čemu treba imati u vidu Tinbergenovo pravilo, koje kaže koliko ciljeva toliko i instrumenata. Ako je cilj uspostaviti vanjsku i unutarnju ravnotežu, trebaju dva instrumenta politike.

No, neke od zapadnobalkanskih zemalja, imaju  currency board ili euroiziranu ekonomiju, pa ne mogu koristiti monetarnu politiku. Posljedično, glavnina tereta pada na fiskalnu politiku koja mora biti dopunjena vanjskotrgovinskom politikom. U nekim zemljama, primjerice u BiH, fiskalna politika  je fragmentirana i nekoordinirana dok vanjskotrgovinska ne postoji.

U BiH se reforme provode već 30 godina od vrha prema dole (engl. top-down). Pošto nisu dale rezultate, bilo bi razumljivo da se u narednih 10-tak godina, prakticira reforme od dole prema vrhu (engl. bottom-up). To znači osloniti se na regije, koje se, u slučaju FBiH, u velikoj mjeri preklapaju s kantonima, kao motorima ekonomskog, a potom i socijalnog te političkog razvoja.

BiH treba oko 15 milijardi eura za razdoblje 2023.-2030. i to samo za financiranje klimatskih i energetskih ciljeva te za financiranje digitalizacije.  A ukupne su joj investicije u stalna sredstva pravnih osoba u 2024. god. iznosile oko četiri milijarde eura. Jaz između investicija i niske tuzemne štednje se zatvara prilivom jednostranih transfera iz inozemstva, od kojih tek petina otpada na doznake dijaspore (usput: trebalo bi već jednom raskrstiti s tom bajkom o doznakama dijaspore).

Manje-više situacija je ista kod svih  zapadnoeuropskih zemalja glede  nedostajućih sredstava za financiranje razvoja.  Prema UCTAD-u, svakoj od njih treba godišnje oko 2040 US$ per capita samo za digitalizaciju. 

Prema Okviru za financiranje ciljeva održivog razvoja BiH, predviđena su četiri instrumenta financiranja prioritetnih ciljeva održivog razvoja: (i) strateški investicijski fond, (ii) obveznice ciljeva održivog razvoja, (iii) sindicirani zajmovi i (iv) fond za financiranje malih i srednjih poduzeća na razini BiH. Zasad, ništa od toga ni na vidiku.

Do sada je provedena tek jedna emisija zelenih obveznica u BiH, koju je provela Naša banka iz Banja Luke u iznosu od 3.5 mln eura i jedna od 0.75 mln eura koja je u toku koju je lansirala mikrokreditna organizacija Partner iz Tuzle.

Kako isfinancirati energetski i klimatski plan i ko to treba osigurati? BiH treba samo u svoj Integralni energetski i klimatski plan uložiti barem osam milijardi eura. A gdje su drugi izazovi, primjerice nedostatak  velikih, bankabilnih investicijskih projekta (primjerice, izgradnja baza podataka i digitalne infrastrukture itd.), čiju izradu nitko i ne financira u BiH.

Nužnost strateškog investicijskog fonda

Jedino rješenje je utemeljiti strateški investicijski fond (SIF), preferencijalno na razini zemlje i alternativno na razini entiteta. Ako bi se utemeljio SIF na razini BiH, to bi se, primjerice, moglo učiniti tako što bi država BiH uložila u SIF 0.25 mlrd. eura dobiti Centralne banke BiH. Toliko bi uložila i respektabilna inozemna financijska institucija, koja ima rejting 3A, primjerice KfW.  

Dakle, SIF bi imao dva osnivača i time, barem u prvoj fazi djelovanja dva dioničara, s ulogom po 50%. Cilj bi bio imati kao dioničara i upravljača razvojnu banku s nespornim reputacijskim kapitalom koja bi mogla osigurati upravljanje SIF-om na globalnoj upravljačkoj razini (za razliku, primjerice, od upravljanja aluminijima, bolnicama itd. kojima se upravlja na razini  temeljnog ogranka seoske zadruge), daleko od bilo kakvog trgovanja povlaštenim informacijama ili uključenosti u bilo koji drugi vid korupcije. I da ne bilo ikakvih nesporazuma ili pravnih postupaka pred bh. sudovima, SIF bi bio registriran – što je tipično za fond takve vrste institucija – u Luksemburgu.

Takav SIF bi nedvojbeno imao povjerenje javnosti. Mogao bi lako emitirati obveznice. Građani, firme i državna tijela, a i banke, bi rado kupovali te obveznice, jer bi nosile znatno veći prinos od ponižavajuće niskih kamatnih stopa na bankovne depozite. Kad građani ulažu u bankovne depozite, koji realno nose negativnu kamatnu stopu, zašto ne bi ulagali u obveznice koje nose daleko veći prinos uz daleko manji institucijski rizik. Držati obveznicu iza koje stoji, primjerice, KfW je daleko sigurnije nego držati depozit za kojega jamči Unicredit bank dd Mostar ili bilo koja druga bh. banka. Time bi bh. građani  konačno dobili alternativu ulaganju u bankovne depozite ili nekretnine. Time bi se  konačno dokinula privilegirana pozicija trgovačkih banaka, pozicija pravnog monopola u koju su ih stavili nedorasli bh. političari, u poziciju koju ne uživaju ni u jednoj zemlji svijeta, uključujući i pet  preostalih komunističkih zemalja.  Sve te zemlje imaju pored banaka i druge kreditno-depozitne institucije, da ne kažemo i druge financijske institucije. Zasad nije moguće u BiH – kao što je bilo moguće u dvije imperije i dvije Jugoslavije u čijim sastavima je BiH bila – osnovati ni seosku štednu zadrugu. Kad Lagarde kuka nad financijskim sistemom Europe, šta tek reći za financijski sistem BiH. 

Dalje bi SIF mogao osigurati jednu inozemnu kreditnu liniju npr. od 0.5 milijardi eura. Tako bi se početni kapital od 0.5 milijardi eura, uvećao za 0.5 mlrd. eura putem emisije obveznica i za 0.5 milijardi eura putem kreditne linije, pa bi ukupna sredstva SIF-a iznosila 1.5 mlrd. eura. Tako bi se inicijalna sredstava države uložena u SIF-a od 0.25 mlrd eura multiplicirala šest puta. Jednostavnije kazano, bh. država bi na jedan uloženi euro, privukla šest eura. Zasad je bh. država u stanju od dva eura napraviti jedan, kako nam pokazuje sektor javnih kompanija koji posluje po načelima davno zaboravljenog, komunističkog svijeta.

Proces multiplikacije ne bi stao na  razini multiplikacije na razini fonda. Nastavio bi se na razini projekata. Pretpostavimo da postoji neki projekt izgradnje vjetroelektrane od 50 MW u vrijednosti 62 mln eura. Takav objekt niko u BiH ne bi mogao samostalno isfinancirati. Unicredit bi samostalno moga isfinancirati 40 MW dok bi, primjerice, kladionica Premijer mogla 25 MW. Naravno, neki sindikat bankstera ili gangstera bi to mogao isfinancirati ali ne vidimo nigdje tog svijeta osim u deviznim doznakama i nekretninama.

Šta je onda moguće učiniti? Moguće je da tu vjetroelektranu isfinancira SIF. Vjetroelektranu bi, u pravilu, gradilo posebno projektno poduzeće (engl. special purpose vehicle) čiju bi investiciju, sukladno pravilima projektnih financija, financirao SIF s maksimalno 20% dok bi preostalih 80% financirao vodeći financijer (može i konzorcij tuzemnih banaka). U tom slučaju bi se sredstva bh. države multiplicirala četiri puta. Dakle, pored multiplikacije na razini fonda, javila bi se i multiplikacija na razini projekta. Drugim, riječima i proces multiplikacije bi se multiplicirao. I tim putem bi mogli doći do onih potrebnih 10 milijardi eura.

No, šta ako ni bh. država ni bh. entiteti (npr. ni FBiH sa svojim alikvotnim dijelom dobiti Centralne banke) ne žele utemeljiti SIF? Ni tada nije sve izgubljeno. Ima se izgubiti još jedna iluzija.  Može se izgubiti iluzija da je moguće na razini Zapadnog Balkana formirati regionalni SIF, koji bi financirao projekte dekarbonizacije i digitalizacije diljem Zapadnog Balkana, pa tako i u BiH.