Bivši američki veleposlanik u BiH Michael Murphy kojeg vlasti Republike Srpske skupa sa visokim predstavnikom Christianom Schmidtom optužuju da su najveći kreatori duboke političke krize koje vlada i danas, oglasio se nakon što je u veljači završio svoju diplomatsku misiju u našoj zemlji, objavio je portal Klix.

Murphy je u autorskom tekstu na Oslobođenju govorio o vremenima od potpisivanja Dejtonskoj mirovnog sporazuma do danas. On je podsjetio da će svijet ove godine obilježiti tridesetu godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma. Parlamentarna skupština NATO-saveza okupiće se ovog petka u Daytonu kako bi odala počast načelima mira i sigurnosti kojima su se rukovodili pregovarači u Daytonu.

Ključne poruke njegovog teksta su da su politički lideri u BiH zloupotrijebili sistem i propustili sprovesti nužne reforme, da etničke podjele nisu stvorene Dejtonskim mirovnim sporazumom već su posljedica istorijskih manipulacija nacionalizmom.

Reforme koje su bile u skladu s Dejtonom, poput formiranja zajedničkih oružanih snaga i pravosuđa, dokazuju da je Dejton omogućavao razvoj države, ali su kasnije blokirane ili osporene od istih političara koji su ih prvobitno podržali.

Istakao je da zbog odbijanja kompromisa, blokiranja reformi, korupcije i stavljanja ličnih interesa ispred interesa građana - odgovornost za stanje u zemlji leži na političkim liderima.

Murphy se dotakao i aktuelne krize kazavši da se BiH suočava s najvećom prijetnjom od rata, uslijed secesionističkih planova Milorada Dodika i rušenja dejtonske strukture. Poručio je da Dodikova politika prijeti miru i u regiji i da se službi manipulacijama za skrivanje lične odgovornosti i kriminala.

Murphy je kazao da ne postoji legalan način da se promijeni ustav mimo dogovora unutar BiH – promjene moraju biti rezultat kompromisa i realnih političkih okolnosti, ne jednostranih akcija. Cilj mora biti jačanje zajedničke BiH u okviru Dejtnskog mirovnog sporazuma i evropskih integracija, a ne podjele ili stvaranje novih entiteta. Federalizacija kao sredstvo stvaranja trećeg entiteta je opasan retrogradni projekat, poručio je Murphy.

Smatra da međunarodna zajednica mora djelovati odlučno - više nije dovoljno samo davati podršku, već konkretno zaštititi teritorijalni integritet BiH i osigurati nastavak puta ka EU.

Naglasio je da građani BiH žele normalan život i većina ne teži sukobu, već miru, sigurnosti i evropskoj budućnosti, ali ih političke elite izdaju.

U nastavku i cijelosti prenosimo Murphyjeva razmišljanja:

"Kada je potpisan, Dejtonski mirovni sporazum je slavljen naročito zato što je njime okončan užasan rat, obilježen genocidom, etničkim čišćenjem i drugim ratnim zločinima, rat koji je koštao života više od 100.000 ljudi. Trideset godina nakon Daytona, ovo postignuće često biva potcijenjeno. Lako se potcjenjuje i uloga Dejtonskog sporazuma u tridesetogodišnjem očuvanju mira u Bosni i Hercegovini. Ne bismo to trebali raditi jer je alternativa isuviše strašna da bi se o njoj uopšte razmišljalo.

Dejtonski mirovni sporazum nikako nije bio savršen, ali u sigurnim okvirima sadašnjosti neki vide samo njegove mane i smatraju da je on kriv za probleme koji danas muče BiH. To nije korektno prema autorima Dejtonskog sporazuma, koji su, u okolnostima daleko od idealnih, naporno radili i stvorili mir za koji je malo ko u to vrijeme vjerovao da je moguć. Radi se i o negativnoj istoriji – istoriji koja poriče sposobnost djelovanja onih koji su vodili BiH od 1995. godine do danas. Konačno, politički lideri zemlje su odgovorni za propuštene prilike za reformu dejtonskog Ustava, neuspjeh u prevazilaženju etničkih podjela i neobuzdanu korupciju, što je sve prečesto karakterisalo poslijeratnu BiH i spriječilo napredak zemlje koji su autori Dejtonskog mirovnog sporazuma predviđali. Nije Dayton natjerao bosanskohercegovačke političke lidere da rade loše stvari, oni su ih sve svojom voljom radili.

Jedna od najupornijih kritika na račun Dejtonskog mirovnog sporazuma je da je on odgovoran za etničke podjele u BiH. Ovim se miješaju uzrok i posljedica. Bosna i Hercegovina oduvijek je bila multietnički prostor – od srednjovjekovne Kraljevine Bosne, preko osmanskog vilajeta, austrijske pokrajine, jugoslavenske republike, pa sve do danas. To je proizvelo bogato i predivno kulturno-istorijsko nasljeđe – nasljeđe koje pripada svim građanima BiH – ali koje je povremeno uzrokovalo i strašne tragedije, naročito u 20. stoljeću. Najčešće su počinitelji ovih tragedija bile beskrupulozne političke ličnosti gladne moći koje su kao oružje koristile strah zasnovan na etničkoj pripadnosti i njime manipulisale, a ne ljudi koji su živjeli i radili jedni pored drugih u zajednicama širom zemlje. Tako je bilo i 1941. i 1992.

 
Kao što nije u maniru istorijske nauke prošlost BiH predstavljati kao građanski raj koji je postojao sve dok etničke podjele nisu eksplodirale u nasilje 1992. godine i bile ugrađene u Dejtonski mirovni sporazum, jednako tako nije u maniru istorijske nauke definisati BiH i njeno stanovništvo prema najmračnijim epizodama istorije BiH. Moje je iskustvo da su građani BiH, bez obzira na etničku pripadnost, čestiti, vrijedni i susretljivi ljudi. Ogromna većina ljudi koje sam upoznao tokom šest godina koliko sam živio u BiH nije vođena mržnjom, nego uobičajenim željama koje ljudi imaju posvuda – da osiguraju mirnu, bolju i demokratsku budućnost za sebe, svoju djecu i svoje unuke. Nažalost, poslijeratni politički lideri Bosne i Hercegovine uveliko su ih iznevjerili, često napadajući Dejtonski mirovni sporazum i nekorektno ga okrivljujući za vlastite propuste.

Najopasniji mit o Dejtonskom mirovnom sporazumu, koji beskrupulozno žestoko plasiraju neki u Republici Srpskoj, jeste da je mirovni sporazum bio vrhunac istorije BiH, a ne početna tačka i temelj na kojem se nakon rata može graditi. Ova i druge lažne tvrdnje o Dejtonskom mirovnom sporazumu koriste se za podsticanje nezadovoljstva, ponovno raspirivanje plamenova etničke napetosti, te kao opravdanje za opasni plan koji BiH i njene građane izlaže riziku. Ove lažne tvrdnje osmišljene su i da bi odvratile pažnju građana od lošeg političkog i finansijskog upravljanja neodgovornih političkih lidera koji ih iznose. Nije prijatno ovim političarima objašnjavati kako su se oni i njihove porodice obogatili od državnih plata – gdje su pare? – dok Republika Srpska nije uspjela ostvariti svoj ekonomski potencijal i trpi veliki pad broja stanovnika, jer su se mnogi Srbi preselili negdje drugo da bi živjeli u demokratiji, prosperitetu i sigurnosti kakve žele i zaslužuju. Mnogo političara u Federaciji se na sličan način obogatilo na državnim jaslama i nanijelo štetu entitetskim finansijama i ekonomskom napretku. Zato i njih treba pozvati na odgovornost.

Nema smisla raspravljati sa rođenim licemjerima koji vlastite političke i finansijske interese stavljaju iznad svega, ali za svakoga koga zanimaju činjenice, činjenice su tu – crno na bijelo – u samom Dejtonskom mirovnom sporazumu. Naprimjer, član III (5)(b) Dejtonskog ustava izričito zahtijeva od političkih lidera zemlje da poduzmu daljnje korake na jačanju države. Ostale odredbe Dejtonskog ustava omogućile su proširivanje odgovornosti države. Član III (5)(a) nudi tri načina za to. Proces izgradnje države koji je uslijedio nakon potpisivanja mirovnog sporazuma 1995. godine i koji je rezultirao promjenama i reformama državne strukture BiH, kao što je formiranje jedinstvenih oružanih snaga te pravosudnih institucija na državnom nivou, bio je čvrsto utemeljen na Dejtonskom mirovnom sporazumu i dio njega. Mogli biste ga čak nazvati i “izvornim Daytonom”, pošto je bio obuhvaćen sporazumom i predviđen 1995. godine. Vrijedi se prisjetiti da su neki od današnjih najglasnijih kritičara ovih reformi za izgradnju države podržali iste u Parlamentarnoj skupštini BiH. Tada su bili u pravu. Sada su u krivu.

Kao što sam više puta do sada rekao, ne govorimo o savršenom dokumentu. Jasna je potreba za dodatnim reformama i izmjenama Dejtonskog ustava, posebno ako BiH želi osigurati mjesto koje joj pripada unutar evroatlantskih institucija. Evropska unija jasno je stavila do znanja da su funkcionalne državne institucije neophodne da vode BiH zahtjevnim putem integracija u EU. U isto vrijeme, previše je zloupotreba pravila zasnovanih na etničkoj pripadnosti od kojih se mnoge vežu za Dayton nakon 1995. kao štetne ljepljive školjke za trup broda; nemaju nikakve veze s vitalnim interesima birača, a sve, opet, imaju veze s bogaćenjem samih političkih lidera ili onih koji su im bliski. Konačno, Evropski sud za ljudska prava donio je nekoliko presuda, od kojih je najznačajnija grupa predmeta Sejdić-Finci, kojima se od političkih lidera zemlje zahtijeva da Ustav BiH usklade sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. EU je provođenje ovih odluka postavila kao uslov za priključenje Bosne i Hercegovine EU.

Bilo je nekoliko pokušaja, koje je pomagala ili vodila međunarodna zajednica, da se osigura dogovor političkih lidera BiH o ustavnim amandmanima kojima bi se provele presude Evropskog suda za ljudska prava. Nažalost, propali su jer politički lideri nisu željeli pregovarati iskreno, uz spremnost na postizanje kompromisa, jer su politički lideri nastojali pronaći neustavnu prečicu kroz zakonodavstvo u vezi sa pitanjima koja se mogu riješiti samo ustavnim amandmanima ili zato što su politički lideri u potpunosti odbili učestvovati u razgovorima. U svakom slučaju, politički lideri svoje su interese stavili iznad interesa svojih birača, a građani BiH – iz svih etničkih skupina – zbog toga su ispaštali.

Politička matematika povezana sa ustavnom reformom ostala je nepromijenjena otkako sam prvi put uronio u nju 2006. kada sam bio politički savjetnik u američkoj ambasadi u Sarajevu. Ustavni amandmani nemogući su bez dogovora natpolovične većine političkih stranaka u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Međunarodna zajednica, uključujući i visokog predstavnika, nema ovlasti da mijenja ustav. Ustav se ne može mijenjati ni pravnim postupcima ni nadmenošću. Promjena ustava mora uzeti u obzir političku i društvenu realnost u BiH, kojom će, na kraju krajeva, i biti ograničena. Iskrena procjena i jedne i druge znači da se teritorijalna reorganizacija – bilo putem unitarizma ili višeg nivoa federalizacije – neće dogoditi. Iskreno govoreći, obje ideje su loše, a za mnoge njezine zagovornike federalizacija ne odražava istinsku predanost filozofiji upravljanja. Ona je trojanski konj čiji je cilj stvaranje novog etnički definisanog trećeg entiteta. Ovo je stari i diskreditovani ratni cilj koji je doveo do užasnog nasilja i etničkog čišćenja i koji je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nazvao udruženim zločinačkim poduhvatom. U ovom kontekstu, to svakako nije proevropska težnja kako tvrde mnogi koji je zagovaraju. Iskrena procjena političke realnosti takođe znači prihvatanje koncepta konstitutivnih naroda, pojma koji je u ovom ili onom obliku postojao u BiH puno prije nego što je napisan DMS. Vladavina većine politički je neodrživa u BiH u skoroj budućnosti, a najveća bošnjačka etnonacionalistička politička stranka u posljednjih deset godina učinila je vrlo malo da izgradi povjerenje koje je za to potrebno.

Dobra je vijest da politička stvarnost nije nepromjenjiva. Ona se čak i u BiH može promijeniti. Za to je potrebna izgradnja povjerenja, postizanje koncenzusa i kompromisa, što zauzvrat traži vrijeme, istrajnost i spremnost na prihvatanje političkih rizika. To neće uraditi trustovi mozgova Washingtona ili Bruxellesa; to se mora dogoditi na terenu u BiH. Hrabri lideri kojima su građani na prvom mjestu moraju djelovati, a i građani sami mogu podstaći pozitivne promjene. Međutim, do promjene, ustavne ili neke druge, neće doći ako politički lideri dopuste da savršeno postane neprijatelj dobrog. Time je uništen Aprilski paket iz 2006. godine. Ustavne promjene, ako do njih dođe, vjerojatno će se dogoditi postepeno, u procesu integracije u EU. “Maksimalizam” bilo koje vrste je neproduktivan, a može biti i destruktivan.

Danas je BiH u najvećoj egzistencijalnoj krizi od završetka rata 1992-1995. Vladajuća koalicija u Republici Srpskoj nastoji srušiti Dejtonski mirovni sporazum i rasparčati BiH. Sva priča o integraciji BiH u EU i promjeni Dejtonskog ustava kako bi se olakšala ta integracija, kao i provedba presuda Evropskog suda za ljudska prava besmislena je ako nema Dejtonskog mirovnog sporazuma, ako nema Bosne i Hercegovine. To je kao da planirate preuređenje kuhinje, a kuća gori. I unutar i izvan BiH, fokus sada mora biti na odbrani Dejtonskog mirovnog sporazuma i teritorijalnog integriteta BiH od prijetnje koju predstavlja gospodin Dodik i njegov secesionistički plan.

Skoro dvadeset godina gospodin Dodik vodi kampanju podrivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i države BiH. Nastoji stalno slabiti državu sprečavajući njezino funkcionisanje i uskraćujući joj resurse, a zatim navodi njenu nefunkcionalnost koja je rezultat toga kao opravdanje za svoj plan. Plasira pravne besmislice s ciljem da dovede u pitanje temeljne stubove Dejtonskog mirovnog sporazuma i BiH, napuhujući ih lažnim patriotizmom i neistinitim tvrdnjama da su RS i Srbi ugroženi.

Aktivnosti gospodina Dodika na provedbi njegovog plana ubrzane su od 2021. Posljednjih nekoliko godina, g. Dodik i njegovi saveznici usvojili su zakone kojima se u Republici Srpskoj poništava nadležnost Ustavnog suda BiH – temeljne dejtonske institucije – i nastojali ozbiljno ugroziti njegovu funkcionalnost; nastojali su uspostaviti nelegalne paralelne institucije u RS-u; izradili su plan “mirnog razlaza” RS-a od BiH; a nedavno su usvojili zaključke i zakone koji bi, ako se provedu, u najmanju ruku rezultirali nezavisnošću RS-a de facto. Drugim riječima, krajem Bosne i Hercegovine.

U prošlosti je međunarodna zajednica bila previše spremna odbaciti prijetnju koju predstavlja g. Dodik ili vjerovati da ga obećanjima o integraciji u EU može uvjeriti da odustane od takvog djelovanja. Ovo prvo bilo je greška. Što se tiče ovog drugog, očigledno je da gospodin Dodik nije zainteresovan za članstvo u EU i da nije proevropski orijentisan. I sam je to rekao – više puta. U ovom trenutku, rizici koje predstavljaju plan i aktivnosti gospodina Dodika po teritorijalni integritet BiH, stabilnost šire regije Zapadnog Balkana i sigurnosne interese Evrope i Sjedinjenih Država trebalo bi da su kristalno jasni svima. Prijetnja se više ne može prikrivati, a nada da će nestati nije ozbiljna strategija za suočavanje s istom.

Izrazi snažne podrške onima koji nastoje sačuvati BiH nedovoljni su za otklanjanje te opasnosti. Dobronamjernim domaćim akterima i državnim institucijama koji, kao i međunarodna zajednica, žele demokratsku, mirnu i prosperitetnu BiH integrisanu u evroatlantske institucije treba konkretna pomoć i podrška. Dejtonski mirovni sporazum i ustavni poredak BiH izloženi su direktnom napadu. Ovdje se ne radi o Republici Srpskoj ili Srbima, koji mogu igrati i treba da igraju konstruktivnu ulogu u oblikovanju uloge BiH u evropskoj budućnosti baš onako kako je zamišljeno u Daytonu. Radi se o opasno destruktivnom pokušaju jednog čovjeka da zaštiti sebe i svoju porodicu od odgovornosti za politička i finansijska nedjela. Ima hrabrih Srba kojima je stalo do Republike Srpske unutar BiH i koji su spremni igrati konstruktivnu ulogu u politici ove zemlje. Međunarodna zajednica kao i drugi politički akteri u BiH trebalo bi to da pozdrave sa svim što ono podrazumijeva. Ovo nije trenutak za političko iznuđivanje; ovo je trenutak za principijelno proevropsko liderstvo.

Oni koji su se okupili u Daytonu prije trideset godina nadali su se da će BiH prevladati nasljeđe svog strašnog rata i jednog dana prevazići mirovni sporazum koji je tamo sklopljen. Očekivalo se i obećavalo od 2003. godine da će BiH “putovati od Daytona do Bruxellesa”. Taj bi put možda do sada bio završen da je Aprilski paket ustavnih promjena iz 2006. usvojen umjesto da se njime neodgovorno, do iznemoglosti, manipuliše. Ali prošlost ne možemo promijeniti. Moramo se fokusirati na ovdje i sada, čak i ako ovdje nismo željeli biti trideset godina nakon Daytona. Danas međunarodna zajednica ima odgovornost osigurati da i 31. godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma bude obilježena. To mora učiniti tako da osigura da putovanje od Daytona do Bruxellesa nikada više ne bude ugroženo ili prekinuto opasnim etnonacionalizmom koji ohrabruje mračne elemente prošlosti BiH i nastoji raskinuti zajedničke veze građana BiH. Građani BiH žele i zaslužuju mir i blagostanje za sebe, svoju djecu i svoje unuke. Evropa i Amerika biće sigurnije i prosperitetnije ako to osiguraju, zbog čega međunarodna zajednica mora djelovati da bi jednom zauvijek zaustavila destruktivnu etnonacionalističku agendu koja trenutno ugrožava Dejtonski mirovni sporazum i teritorijalni integritet BiH. Iz istorije smo već naučili šta se dogodi ako okrenemo glavu na drugu stranu."