Razgovarala: M. Miličević

mostar@dnevni-list.ba

Njegova priča je zaista, zaista nevjerojatna. Ukratko, Goran je u Mostaru diplomirao engleski jezik i književnost, a u New Yorku je diplomirao na prestižnoj Akademiji dramskih umjetnosti. E da, ali između ovog „diplomirao u Mostaru“, do ovoga „diplomirao u New Yorku“, je ona nevjerojatna priča iz prve rečenice, mladog i talentiranog glumca iz Mostara – Gorana Popovića. 

Goran je skoro šest godina bio član kultnog rasadnika mladih umjetnika, Mostarskog teatra mladih.  

Igra sudbine, baš kao u nekoj filmskoj inačici bajke, poigrala se s ovim Mostarcem jer je, onako, baš nonšalantno i ništa ne očekujući jer nije imao što izgubiti, 'kliknuo' na sponzoriranu objavu Američke akademije dramskih umjetnosti (The American Academy of Dramatic Arts) iz New Yorka. I uskoro mu je odobrena prijava i zatražen njegov izbor audicije.

Izabrao je audiciju u glavnom gradu Švedske, Stockholmu i uskoro mu javljaju da je primljen. Ali činjenica da je, kao međunarodni student u SAD-u morao osigurati svoje sveukupno financiranje koje je dosezalo i do 60 tisuća dolara godišnje  za dvogodišnji studij, ugasilo mu je svaku nadu. I opet ona riječ – nevjerojatno. 

Akademija iz New Yorka osigurala mu je unikatnu stipendiju Shubert tvrtke koja posjeduje kazališta na čuvenom Broadwayu i koja se dodjeljuje jednom studentu/umjetniku u toj generaciji. Jednom. I taj student je bio Goran Popović. Kako bi osigurao novac za dodatne troškove, pokrenuo je 'Go Fund Me' kampanju, otvorio žiro-račun i zamolio donaciju od ljudi koji žele donirati nešto novca.

Zahvaljujući svim ovim (opet) nevjerojatnim spletovima sretnih okolnosti, Goran je diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u New Yorku, a iza njega su već mnoge predstave na kazališnim daskama, uloge u filmovima, video projekti, režiranje…

Zbog ove (znam, već sam dosadna s ovom riječi), nevjerojatne priče je i ovaj poduži uvod za nadahnjujući razgovor s ovim impresivnim umjetnikom.

Kako pamtiš svoje djetinjstvo i odrastanje u Mostaru? Što ti je iz tog perioda ostalo kao temelj u životu?

-Djetinjstvo i odrastanje u Mostaru pamtim po pijesku ispred zgrade Ilićke ulice broj 6, igranju ‘ta-ta’, ‘Care care govedare’, kućnim lutkarskim predstavama i puno djece. Ono što smatram temeljem iz tog životnog perioda jeste nevjerojatno bogatstvo kreativnosti i ljudskosti unutar izranjavanog grada.

Što je bio presudni trenutak kada si odlučio otići u Ameriku i upisati glumačku akademiju? 

-Presudni trenutak za odlazak u Ameriku bio je kada sam dobio Fulbright Shubert stipendiju za umjetnike u svrhu školovanja. U tom periodu sam prihvatio i zahvalio se na potvrdom odgovoru da sam primljen na jednu takvu visoko prestižnu akademiju u New Yorku, ali sam istovremeno i povukao svoju aplikaciju zbog manjka financijskih sredstava, na što je akademija reagirala unikatnom stipendijom koja se dodjeljuje jednom studentu unutar te generacije. To je bio pokazatelj da ipak imam neki zadatak u Americi koji bi valjalo ispuniti. A što se tiče glumačke akademije općenito, nekako se uvijek znalo da ću ići ka tom smjeru, još od osnovne škole i Teatra mladih u Mostaru.

Kako si se snašao u New Yorku na početku – je li bilo kulturnog šoka ili si se brzo uklopio?

-Osobno sam mislio da nisam iskusio kulturni šok, naravno to je ujedno bio i prvi pokazatelj da sam pod ogromnim kulturnim šokom, samo nikako to nisam mogao ”svariti”. Trebalo mi je dosta vremena da se adaptiram na sve što Amerika jest i mislim da sam sada u fazi razumijevanja njihove kulture i pristupa životu, koji se puno razlikuje od našeg. Međutim, ta priča je za roman iz više dijelova.

Održavaš li i dalje blizak kontakt s obitelji i prijateljima iz Mostara? Kako izgleda ta veza na daljinu? 

-Naravno da održavam, obitelj mi je jako bitan životni aspekt, bez moje majke i sestre ne bih bio ovdje gdje jesam. Tako su i moji prijatelji, pa i radne kolege iz Mostara i općenito Bosne i Hercegovine, zapravo čitavog tog ex Yu regije, nešto što sam uvijek cijenio i njegovao. To su prijateljstva koja su se rađala kroz mojih 25 godina života u Mostaru. Napokon, to pitanje o vezama na daljinu; veze na daljinu su prelijepa stvar jer jedan ‘insan’ poput mene uvidi količinu ljubavi koju njeguje prema ljudima, kulturi i životu. Ponekad kao da ne postoji vremenska razlika. Bitno je naučiti da je ljubav ipak apstraktna i ogromna kosmička sila koja ne može u svojoj punini stati u jedan fizički oblik, pa joj moramo davati puno prostora, eto baš kako bi ta fizička blizina isijavala ogromnu svjetlost kada se dogodi.

Na Instagramu si postao popularan po kratkim videima koji prikazuju svakodnevicu ljudi s područja Balkana – kako si došao na ideju i što ti je cilj s tim sadržajem?

-Cilj mi je postati predsjednik (hahaha). To stvaranje na Instagramu se probudilo u meni još od 2017. godine, ali ubrzo sam prestao s tim zbog posla i akademije. Međutim, evo prije tri mjeseca sam krenuo odvažno u prikazivanje svojih glumačkih sposobnosti kroz humoristični prikaz kulture i okruženja iz kakvog dolazim. Naravno, moja sestra kao moj nečujni menadžer, to je motivirala i bodrila, a na meni je bilo da samo krenem s tim vidom stvaralaštva. Jedan od ciljeva tog sadržaja je ukazati na jedinstvenost i sličnost naših naroda kroz satiru. Možda ponekada i ukazati na neke nepravilnosti koje su nas izgradile kako bismo zajedno pronašli jezik koji nam svima odgovara. Drugi cilj je povezati se sa svim mojim kolegama kako bismo mogli pokazati da podržavamo i uvažavamo jedni druge te kako smo voljni surađivati i stvarati zajedno, bez granica. Kao što ste mogli i primijetiti na mom Instagramu da tu ima i prekooceanskih kolaboracija. Rušimo te nekakve glupave izmišljene granice kazao bih. Vrijeme nam je.

Koliko ti tvoj ’balkanski identitet’ pomaže ili odmaže u američkom glumačkom i umjetničkom svijetu?

-Ovo je jako dobro pitanje. Do sada je sve to nekako teklo, teče i sada, iako zbog visoke samosvijesti spoznajem da im nije jasna naša kultura. Onima koji iole poznaju našu povijest, kao poznaju, djeluju jako nesigurno u shvaćanju našeg pristupa poslu. Gluma je svakako umjetnička disciplina koja pronalazi dubok korijen u kulturi iz koje dolazite, tako svakako postaje jako zahtjevno igrati na drugom jeziku, jer melodičnost i ritmičnost svakog jezika ukorijenjena je u kulturi naroda kojemu pripada taj jezik. Druge grane umjetnosti su pomalo fleksibilnije po tom pitanju jer koriste drugi dio instrumenta za izražaj, dok je gluma jezična bilo kroz govor ili geste. Tako da ne mogu baš potpuno odgovoriti odmaže li ili pomaže, ima i jednog i drugog uistinu.

Uz glumu, baviš se i režijom – koji od tih aspekata ti je trenutno najbliži srcu i zašto i možeš li izdvojiti jedan od najvećih i jedan od najdražih projekata koje si radio? 

-Gluma mi je uvijek najbliža srcu jer je želja za režijom potakla iz iste. Jedan od najdražih redateljskih projekata mi je definitivno moja prva režija - adaptacija Chicago mjuzikla u Mostaru. U toj režiji sam se baš bio predao i uživao u svakom trenutku tih proba kao i na samom kraju izvedbe. Ipak je to bila nova forma kazališta u Mostaru koja nije bila toliko zastupljena kod nas i bilo mi je jako bitno da prikažem koliko talenta imamo u našem gradu i kako možemo postići čuda kada svi radimo skupa, za jedan cilj, bez ega. Na kraju je predstava doživjela veliki uspjeh u HNK Mostar, gdje je svih pet do šest izvedbi bilo dupkom puno.

Kako izgleda tvoj prosječan dan u New Yorku – koliko je tu discipline, a koliko slobode i inspiracije? 

-New York je jako hektičan i specifičan grad. On vam daje tu inspiraciju i forsira na slobodu, dok vas korporativni i kapitalistički dio New Yorka tjera na disciplinu. Osobno držim uvjerenje da umjetnik mora imati disciplinu unutar svoje slobode. Ukoliko pitate za banalan prikaz jednog dana u New Yorku, kazao bih, ovako s umjetničke strane; imate dvije do tri audicije na dvije do ti različite lokacije dnevno, tijekom sezone i više, pritom morate biti dostupni na telefonu 24 sata dnevno ukoliko se agent javi s novom audicijom, a koja je uvijek prioritet neovisno o vašem rasporedu. U svemu tome, šaljete svoj rezime na audicije za projekte koji dolaze sljedeći tjedan. Paralelno kreirate svoju umjetnost s kolegama koja je apsolutno nevezana za ove audicije, a tu je i neizostavni neki ‘part time job’ koji ne smije trpjeti. Kada se sve zbroji, vi ste i dalje stranac čije se ime teško izgovara, ali pomalo vas krene boljeti briga i za to, pa nekako, ako ste iz istočne i južne Europe, krenete biti u inat još više vi. To postane autopilot djelovanje gdje vi samo radite, stvarate pa cijenite ona jutra kada ustanete i sami ste sa fildžanom one naše kafe. O tehničkim stvarima ne bih pričao.

Što su ti trenutno najveći ciljevi, profesionalno i osobno? 

-Cilj mi je što više surađivati i stvarati profesionalno gledajući, igrati se. Osobno, cilj mi je ostati čovjek.

Planiraš li se jednog dana vratiti u Mostar – trajno ili kroz projekte?

-Planiranje nam globalno baš i ne ide, pa je bolje raditi i pustiti dan da dođe k vama dok vi radite na sebi. Mislim da smo ovim pitanjem otvorili jednu jako bitnu temu o kojoj se treba razgovarati: stoga prije nego odgovorim na ovo pitanje, volio bih se nakratko dotaknuti baš te teme. Nekako se čini kao da postoji neka nevidljiva pretpostavka ili možda predrasuda da umjetnici, odnosno ljudi koji žive izvan granica Bosne i Hercegovine i naših regija, ne žele raditi u svojim matičnim državama, kako se ne bi vratili, ili da ih nema smisla pozivati u domaće produkcije. Kao da je to nešto teško ili gotovo nemoguće ostvariti. Ne znam odakle potječe ta ideja da, ako živimo u drugoj zemlji, izvan svoje matične države, više ne možemo ili ne želimo raditi tamo gdje su nam korijeni. Tako se vrata i zatvaraju zapravo. Takav način razmišljanja je pomalo i smiješan, pogotovo kada se radi o glumcima, čiji je poziv po svojoj prirodi nomadski. Stoga, hoću li se vratiti u Mostar trajno ili kroz projekte, ne znam i teško je to kazati s nekom sigurnošću, ali da postoji mogućnost i da sam uistinu otvoren za rad na projektima sa svojim kolegama i korijenom iz Mostara i šire, to svakako, uvijek. Uvijek sam otvoren i spreman za suradnju i druženje takvog tipa, tako da se ne susprežem.

Vidiš li Mostar kao potencijalno središte mladih umjetnika? 

-Naravno. I trebalo bi dati priliku mladima da stvaraju, da im se ponudi fizički prostor za stvaralaštvo, isto kao što se davao prostor i starijim generacijama. Nekako kao da smo prestali to raditi, što zaista nema smisla. Ne možemo očekivati od ljudi da se u potpunosti predaju ideji rada dok im zatvaramo vrata pred nosom i demotiviramo ih osobnim projekcijama. To na kraju tjera mlade na odlazak, pa onda plačemo kako imamo problem egzodusa. Nismo stvoreni da budemo sami, kako osobno tako i poslovno. Stoga otvorite vrata, ionako nam je limitirano vrijeme na zemlji.

Kad nisi na sceni i iza kamere – što voliš raditi? Imaš li neke hobije koji te pune energijom? 

-Ovo pitanje. Samo ću to kazati (hahaha). Bavim se svim svojim hobijima na poslovnoj razini. Iako mnogo uživam u fizičkim aktivnostima kao što su kalisteničke vježbe, plivanje i istezanje, pa onda ove malo odmarajuće kao slikarstvo, šetnje i čitanje.

Poruka za kraj?

-U inat mraku budite svjetlo i komedija u svojoj punini, pa ako vam netko ukaže na jednu razliku, pokažite im 101 sličnost samo zato što vi niste misaona projekcija vaše okoline i smanjite naglašen ego jer je, zapravo, pokazatelj slabosti od koje bježite.