Sjećanje kao otpor: priče preživjelih, borba protiv zaborava i poruka nade iz Srebrenice i Njemačke – o dostojanstvu, obrazovanju i odgovornosti u vremenu sve većeg negiranja i ekstremizma.

„Genocid u Srebrenici ostaje jedno od najmračnijih poglavlja novije europske povijesti. Tim povodom pozivamo na zajedničko sjećanje i promišljanje.“

Tako su organizatori najavili diskusiju pod nazivom „Mjesta sjećanja danas – rad na politici sjećanja u polariziranom društvu“, održanu u prostorijama Zaklade Heinricha Bölla, bliske Zelenima.

U diskusiji je sudjelovalo dvoje gostiju iz BiH: Hasan Hasanović, kurator Memorijalnog centra Potočari i Sabina Subašić-Galijatović, doktorica prava na Sveučilištu u Sarajevu. Osim njih i Njemica Julia Landau, viša kustosica iz Zaklade memorijalnog centra Buchenwald i Mittelbau-Dora u Weimaru.  Središnje pitanje je glasilo: kako se danas u Njemačkoj i BiH sjeća na zločine protiv čovječnosti? 

Hasan Hasanović podijelio je svoju potresnu životnu priču. Kao devetnaestogodišnjak, čudom je preživio srebreničku kataklizmu, probijajući se kroz šume do Tuzle.

 „Došao sam na tuzlanski aerodrom, gdje je UNHCR postavio šatore za srebreničke izbjeglice, mahom žene i djecu. Oni su očekivali od mene da im pričam, da im dam nadu da će za njima doći njihovi muževi, sinovi, očevi. A ja sam znao da neće doći. Onda sam danima samo šutio".

Njegov otac, brat blizanac i ujak su ubijeni. Nakon osnivanja Memorijalnog centra, Hasan ih je sahranio u Potočarima — jednog po jednog, kako su identificirani njihovi posmrtni ostaci.

Srebrenica, 30 godina kasnije i negiranje genocida

Po mišljenju Hasana Hasanovića je sadašnja situacija vrlo opasna. Memorijalni centar je iz sigurnosnih razloga morao biti privremeno zatvoren zbog secesionističke politike predsjednika RS-a Milorada Dodika, koji negira genocid u Srebrenici.

„Njegovi sljedbenici nam također prijete. Mene su, kad sam se vratio, pljuvali, pitali odakle mi drskost da dođem nazad - mene koji se vratio da sahrani oca i brata.”

Usvajanje Rezolucije o Srebrenici u Općoj skupštini UN-a, kojom se 11. srpnja proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid, Hasanović smatra povijesnim korakom. Vjeruje da će ove godine u Potočarima biti okupljeno više ljudi nego ikada.

Viša kustosica Zaklade memorijalnog centra Buchenwald Julia Landau je istakla da su mjesta sjećanja na nacističke zločine poput koncentracijskih logora u Njemačkoj posljednjih godina izložena sve žešćim prijetnjama ekstremno desnih snaga, posebice od vremena osnivanja i jačanja Alternative za Njemačku (AfD). U saveznoj zemlji Tiringiji, gdje se nalazi bivši logor Buchenwald, AfD je ostvario značajan politički uspjeh.

Landau naglašava važnost obrazovanja mladih. U najnovijoj anketi, 12 posto mladih između 18 i 29 godina starosti, navodi da nikada nije čulo za Holokaust ili Shoa (kako ga Židovi nazivaju). „Mislim da bi knjiga Hasana Hasanovića Preživjeti Srebrenicu trebala postati dio školske lektire. Usprkos svemu što je preživio, knjiga ne poziva na osvetu, već vraća vjeru u ljudskost i dostojanstvo."

Značaj sudova za borbu protiv zločina protiv čovječnosti

Sabina Subašić-Galijatović, iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sveučilišta u Sarajevu bavila se radom Haškog tribunala i ističe njegovu historijsku važnost:

„Nitko nije vjerovao da će Karadžić, Mladić, pa čak i Milošević biti izručeni. Tribunal nije imao mehanizme za hapšenje. Prvi put u povijesti, jedan predsjednik države izručen je sudu zbog ratnih zločina počinjenih u drugoj državi.”

Subašić-Galijatović se bavi i seksualnim nasiljem u ratu, a borba za prava žrtava ostaje njezin prioritet. Ističe da je zagovornica pomirenja, no da u njega ne vjeruje dok se ne promijene sadašnje političke elite, jer kako slikovito kaže: „Riba smrdi od glave".

To smatra i Hasan Hasanović. Ali, naglašava da sebe ne smatra žrtvom. On je, kaže, pobjednik jer je imao snage i hrabrosti vratiti se u Srebrenicu i da svaki dan, bez obzira na prijetnje, ponosno hoda svojim gradom, piše dw.

Završava porukom mladima: „Na mladima ostaje svijet – i kod nas, i u Njemačkoj. Volio bih da mladi iz Njemačke dolaze u Potočare. A još više bih volio da me pozovu u škole ovdje, da čitam iz svoje knjige i razgovaramo o dostojanstvu, borbi protiv mržnje i šansama za pomirenje.“