Zašto Bosna i Hercegovina, pokraj tolikih prirodnih bogatstava, uvozi gotovo svu hranu koju njezini građani konzumiraju? Je li domaća industrija u proteklih trideset godina uništena planski, kako bi se pogodovalo stranim lobijima i bankama? Zna li ijedan novoizabrani dužnosnik, politički lider ili ministar koji sjeda u fotelju, suvislo odgovoriti na ova pitanja? Imaju li oni koji kroje sudbinu ove zemlje ikakvo opravdanje za činjenicu da država s toliko plodne zemlje, vode i šuma ekonomski ovisi o milostinji stranih tržišta?

Pitanje vode li Bosnu i Hercegovinu jednostavno "glupi" ljudi, iako formulirano u afektu opravdanog građanskog gnjeva, zapravo skriva kompleksniju istinu. Ako bismo postupke domaćih donositelja odluka sveli samo na neznanje, amnestirali bismo ih od odgovornosti za sistemsko, višedesetljetno zanemarivanje državnih resursa. Ono što na prvi pogled izgleda kao nesposobnost, u suštini je izostanak bilo kakve dugoročne ekonomske strategije te prepuštanje ključnih sektora stihiji privatnih interesa i uvoznih lobija.

Apsurd na tanjuru: Uvozimo 80% hrane koju jedemo

Najbolji primjer ovog sustavnog zakazivanja jest poljoprivreda. Prema službenim podacima Vanjskotrgovinske komore BiH i Agencije za statistiku BiH za 2026. godinu, Bosna i Hercegovina uvozi gotovo 80% hrane koju troši. Samo u prvoj polovici 2026. godine, za uvoz mesa, voća, povrća i mliječnih proizvoda izdvojeno je preko 720 milijuna maraka. Istodobno, procjene stručnjaka pokazuju da je više od dvije trećine obradivih površina u zemlji zaraslo i neiskorišteno.

Pokrivenost uvoza izvozom u ukupnoj robnoj razmjeni kreće se oko skromnih 55,5%, dok je ukupan vanjskotrgovinski deficit u prvih devet mjeseci 2026. godine premašio alarmantnih 10,7 milijardi KM. Domaći agroindustrijski sektor jednostavno ne može izdržati utrku. Razlozi za to nisu prirodne prepreke, već ekonomska politika.

Mizerni poticaji: Dok Europska unija i susjedne zemlje obilno subvencioniraju svoje farmere, domaći poljoprivrednici dobivaju tek mrvice iz proračuna.

Skuplja domaća proizvodnja: Zbog visokih troškova repromaterijala, goriva i nedostatka državne zaštite, domaći proizvod na polici često bude skuplji od onog koji je prešao tisuće kilometara.

Otvoreno tržište bez zaštite: BiH je potpisnica sporazuma o slobodnoj trgovini (poput CEFTA-e i SSP-a s Europskom unijom), ali za razliku od naprednih ekonomija, nije razvila sofisticirane vaučere, necarinske barijere niti rigorozne kontrole kvalitete na granicama koje bi usporile prekomjeran uvoz i zaštitile domaćeg radnika.

Gdje je nestala industrija i čiji su lobiji profitirali?

Paralelno s agrarom, u proteklih 30 godina svjedočili smo devastaciji nekadašnjih industrijskih giganata. Poslijeratna privatizacija u BiH ušla je u ekonomske udžbenike kao primjer "pljačkaškog" modela, gdje su tvornice kupovane u bescjenje, ne da bi se pokrenula proizvodnja, već da bi se rasprodala njihova imovina i vrijedno zemljište.

Teza da se sve radilo isključivo u korist "stranih lobija i banaka" zahtijeva preciznu ekonomsku distinkciju. Istina je da je Bosna i Hercegovina potpuno otvorila svoje financijsko tržište, pa danas bankarskim sektorom dominiraju strane bankarske grupacije. Komercijalne banke u BiH poslovale su po načelu maksimalne sigurnosti i visokih kamata, primarno financirajući potrošnju građana (kredite za stanove, automobile i režije), umjesto da je država kroz razvojne banke osigurala jeftin kapital za pokretanje proizvodnje i industrije.

Međutim, strani lobiji nisu morali primjenjivati nikakvu posebnu silu – domaća politička elita im je sama isporučila tržište. Kroz nekontroliran uvoz svega, od vode do teške mašinerije, BiH je postala čisto potrošačko društvo koje puni tuđe proračune, dok se vlastiti deficit krpa stalnim zaduživanjima.

Izvozimo sirovine, uvozimo finalne proizvode

Strukturni problem bh. ekonomije leži u tome što i ono malo industrije što funkcionira, izvozi proizvode niske dodane vrijednosti. Mi izvozimo sirovo drvo, električnu energiju, oblovinu i aluminijske trupce, a unutra vraćamo skupi namještaj, automobile i prerađenu hranu.

Zaključak ove analize ne leži u premisi da državu vode "glupi" ljudi. Lideri koji desetljećima opstaju na vlasti u iznimno kompliciranom sustavu posjeduju vrstu političke inteligencije usmjerene prema vlastitom opstanku. 

Problem je u tome što je ta energija fokusirana na etnonacionalne podjele i raspodjelu plijena unutar javnog sektora, dok su resursi poput vode, šuma i plodne zemlje prepušteni propadanju ili sumnjivim koncesijama. 

Rezultat takvog djelovanja je država koja ima sve preduvjete da bude bogata, ali zbog kratkovidnosti i interesa svojih elita ostaje na samom europskom dnu, ekonomski ovisna o svakom gramu hrane koji prijeđe njezinu granicu.

J. S.