Zemlja od 5,5 milijuna stanovnika posjeduje, putem jednog državnog fonda, blizu jednog i pol posto svake kompanije koja kotira na burzi na planeti.  Ima formalno ime, Vladin mirovinski fond Global, iako ga većina ljudi i dalje naziva Norveški naftni fond, piše N1. 

Do početka 2026. godine posjedovao je imovinu vrijednu više od dva bilijuna dolara, raspoređenu u otprilike 7.200 kompanija, i bio je najveći državni fond bogatstva na svijetu. Jedna cifra obično šokira ljude: ona po glavi stanovnika. Podijeljeno nešto više od dva bilijuna dolara među 5,5 milijuna žitelja, svaka nominalna dionica iznosi otprilike 385 tisuća dolara na papiru. Treba istaći kako je to potraživanje na kolektivnoj imovini, a ne na bankovnom računu. Korisnije pitanje je što on znači, a što ne.

Odakle je došao novac

Norveška je otkrila naftu u svojim obalama 1969., kada je u Sjevernom moru otkriveno jedno od tada najvećih poznatih priobalnih polja. To bogatstvo je stiglo u zemlju koja je već bila prosperitetna i dobro upravljana, što se ispostavilo kao važno. Umjesto da troši neočekivani prihod čim je pristigao, vlada je na kraju izgradila instituciju koja će ga čuvati. Zakonom je stvorena 1990., a prvi novac je ušao tijekom 1996., kako su menadžeri naveli u svom izvještaju o porijeklu fonda.

 Jedan dizajnerski izbor oblikovao je sve nakon toga: fond investira samo u inostranstvu. Čuvanje novca u stranoj imovini sprečava poplavu prihoda od nafte da podigne krunu i isprazni dijelove ekonomije koji nemaju nikakve veze s naftom, obrazac koji ekonomisti nazivaju nizozemskom bolešću.

Pravilo koje zaista funkcionira

Njegova nominalna veličina je manje zanimljiva od ograničenja koje se nameće u pogledu trošenja. Prema fiskalnom pravilu usvojenom 2001., vlada može svake godine koristiti samo očekivani realni prinos fonda, ostavljajući glavnicu netaknutom za ljude koji se još nisu rodili. U početku je taj limit iznosio četiri posto. 2017. smanjen je na tri posto, promjena napravljena nakon što je stručno povjerenstvo tvrdilo kako je ranija cifra bila previše velikodušna za svijet s nižim prinosom, što je dokumentirala Norveška škola ekonomije. To jedno pravilo je razlog zašto je fond stalno rastao umjesto da se troši. To je također razlog zašto je Norveška slučaj koju ljudi navode kad god žele izbjeći prokletstvo resursa, tendenciju iznenadnog mineralnog bogatstva da stvori korupciju i kaos uslijed procvata i padova umjesto trajnog prosperiteta.

Kako izgleda 1,5 posto svijeta

Norveški fond posjeduje značajne udjele (1,5 posto) u većini svjetskih mega kompanija poput Applea, Nvidije i Microsofta - prinos od 15,1 posto u 2025. i profit od blizu 247 milijardi dolara. Dionice iz tehnološkog, financijskog i rudarskog sektora zabilježile su najveći rast, kako se navodi u godišnjem izvješću fonda. Brojka koju vrijedi zadržati je nešto tiša. Čak i u toj snažnoj godini zaostajala je za referentnom vrijednošću s kojom se mjeri za 28 baznih poena, što je treća godina zaredom da zaostaje za tim kriterijem, kako je primijetio Bloomberg. Ovako velika investicija uglavnom se kreće zajedno sa svjetskim tržištima. Kada rastu, izgleda sjajno. Kada padnu, izgledat će suprotno, jer dva bilijuna dolara globalnih dionica nije sigurna luka.

Zašto je model teže kopirati nego što izgleda

Primamljivo je tumačenje da bi bilo koja petrodržava mogla učiniti isto. U praksi je suprotno. Norveška ima nisku razinu korupcije, snažne institucije i naviku političkog konsenzusa, što je bilo i prije nafte, a fond je odražavao tu kulturu, a ne kreirao je. Zemlje koje su pronašle naftu bez tih temelja rijetko su proizvele išta slično tome.