MOSTAR – Kada je koalicija pet oporbenih stranaka pod nazivom "Hrvatska petorka" u svibnju ove godine predstavila Zdenka Lučića kao zajedničkog kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, politički establišment u Mostaru reagirao je s mješavinom opreza i skepticizma. Ući u politički ring s etabliranim izbornim strojem HDZ-a BiH, koji je ovaj put kandidirao Darijanu Filipović, i to svega nekoliko mjeseci prije izbora, u teoriji je izgledalo kao nemoguća misija. 

Sada, s preliminarnim rezultatima na stolu prema kojima je Lučić osvojio oko 22 posto glasova i završio na trećem mjestu iza Filipović i Slavena Kovačevića, analitičari se suočavaju s otvorenim pitanjem - je li Lučićeva kampanja bila taktički promašaj ili neočekivano uspješan politički sprint? 

Kratko vrijeme i strukturni limiti

Glavni adut onih koji Lučićev rezultat ocjenjuju kao "sasvim dobar" leži u vremenskom okviru. Ozbiljne političke kampanje u Bosni i Hercegovini grade se godinama, kroz razgranatu lokalnu infrastrukturu i stalnu prisutnost na terenu. 

Lučić, koji dolazi iz privatnog sektora, praktički je, u tom smislu, krenuo od nule. Šef HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović stoga nije oklijevao rezultat nazvati „impozantnim“ s obzirom na to da se Lučić u javnosti pojavio tek prije četiri mjeseca. 

Iz te perspektive, mobilizirati više od 53.000 birača u tako kratkom roku, i to bez klasične stranačke mašinerije na kakvu se oslanja HDZ BiH, predstavlja ozbiljan logistički i politički uspjeh. Lučić je u kampanju unio pomalo nekonvencionalne elemente, barem za naše podneblje, poput skoka s paraglajderom na samom početku, što mu je osiguralo brzu vidljivost na društvenim mrežama i privuklo pažnju mlađe populacije te apstinenta.

Međutim, analitički gledano, upravo se u toj dinamici krije i njegova najveća pogreška ili, točnije, strateški limit. Ulazak u utrku tek u svibnju ostavio mu je premalo vremena da dubinski strukturira svoju poruku među tradicionalnim hrvatskim biračkim tijelom, posebno u ruralnim dijelovima i manjim općinama gdje HDZ BiH ima potpunu kontrolu nad političkim procesima.

Taktičke pogreške: Sukob s Čovićem i paradoks Sarajeva

Lučićeva strategija bila je izrazito personalizirana i usmjerena na izravan, frontalni sukob s predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem. Otvaranje pitanja iz Čovićeve prošlosti, privatizacije i načina upravljanja strankom, privuklo je medijske naslove i dalo mu auru beskompromisnog kritičara. 

No, politolozi često upozoravaju da kampanja izgrađena isključivo na anti-establišment retorici rijetko može donijeti pobjedu ako se ne ponudi jasna, opipljiva alternativa koja biračima jamči sigurnost. 

Osim toga, analiza izbornih podataka otkriva neobičan i za Lučića potencijalno problematičan paradoks. Naime, osvojio je više glasova u Sarajevu nego u Mostaru. U Kantonu Sarajevo Lučić je dobio 7.555 glasova, dok je u Mostaru privukao 5.414 birača.

Iako su postoci podrške unutar hrvatskog biračkog tijela u oba grada slični (oko 22 posto), podatak da je u svakoj sarajevskoj općini pobijedio Darijanu Filipović bit će iskorišten od strane njegovih kritičara kako bi se njegova kampanja portretirala kao „prosarajevski projekt“. U složenom etničkom ključu BiH, takva percepcija u Hercegovini i Središnjoj Bosni često djeluje destimulirajuće na konzervativnije birače. 

Sjećanje na Martina Raguža 

Pitanje je li HDZ BiH ikada imao ovako jakog protivnika zahtijeva vraćanje u 2014. godinu, kada je Martin Raguž, tadašnji lider HDZ-a 1990, vodio izravnu utrku protiv Dragana Čovića. 

Raguž je 2014. godine bio mnogo bliže pobjedi i predstavljao je znatno veću strukturnu prijetnju HDZ-u BiH jer je iza sebe imao godine političkog rada i prepoznatljivost u širim krugovima. Lučić, s druge strane, nije uspio dosegnuti tu razinu masovnosti, ali je unutar kraćeg vremenskog okvira uspio konsolidirati glasove urbane i liberalnije hrvatske oporbe. Raguž je tada izgubio, a poslije je nekoliko puta ustvrdio da je pokraden prilikom 'brojanja' glasova. Moguće je da u tome ima i istine s obzirom da su svi izbori do ovih posljednjih omogućavali masovne izborne krađe. A njih su najviše radile najjače stranke, čiji su se ljudi 'po kafanama' znali hvaliti koliko su 'utrpali' listića nakon zatvaranja birališta. 

Što donosi budućnost?

Izborna utrka 2026. godine pokazala je da unutar hrvatskog korpusa postoji stabilan bazen od 20 do 25 posto birača koji traže alternativu postojećem vodstvu HDZ-a BiH. Lučićeva ključna pogreška nije bila u vođenju kampanje, već u činjenici da je u nju ušao prekasno da bi taj bazen proširio na neodlučne birače i pasivizirana područja. 

Ipak, Lučić je odmah nakon objave rezultata povukao potez svojstven profesionalnim političarima – čestitao je Darijani Filipović i najavio da ga dobiveno povjerenje obvezuje na profesionalno bavljenje politikom u budućnosti. Time je poslao poruku da ovih četiri mjeseca nisu bili samo jednokratni izlet, već postavljanje platforme za dugoročnu političku borbu.

Ako oporba zadrži zajedništvo, HDZ BiH bi na idućim ciklusima mogao imati suparnika koji više neće imati opravdanje da je "stigao prekasno". Međutim, ovo je Bosna i Hercegovina, i u bh politici je sve moguće i praktički ništa ne predstavlja iznenađenje. Tako da ni raspad novopečene oporbe ne bi trebao iznenaditi. Na njima je da pokažu karakter i ne prodaju se. Ukoliko misle u budućnosti biti kompetitivni s Čovićevim HDZ-om, koji i dalje ima najveću podršku Hrvata. Oporba može pričati da su to ljudi koji su uhljebljeni u javni sektor, kupljeni radnim mjestima, kojekakvim povlasticama i uslugama, ali činjenica je da oni glasaju za HDZ. Tako da je oporbi besmisleno kukati o tome. 

Da. L.