STOTINE muškaraca okupljaju se u ranu zoru na prašnjavom trgu u Čagčaranu, glavnom gradu afganistanske pokrajine Gor. Umornih lica stoje uz cestu, u nadi da će naići netko tko će im ponuditi bilo kakav posao. O tome ovisi hoće li njihove obitelji taj dan imati što za jesti, no izgledi za uspjeh su mali. Juma Khan (45) u posljednjih je šest tjedana posao pronašao samo tri puta, za dnevnicu između 150 i 200 afganija (oko 2 do 3 eura). Njegova priča nije iznimka, piše BBC.

"Djeca su mi tri noći zaredom išla spavati gladna. Žena je plakala, a i djeca. Zato sam od susjeda posudio nešto novca da kupim brašno", kaže Khan. "Živim u strahu da će mi djeca umrijeti od gladi."

U današnjem Afganistanu, prema podacima Ujedinjenih naroda, čak tri od četiri osobe ne mogu zadovoljiti ni svoje osnovne potrebe. Nezaposlenost je golema, zdravstveni sustav se raspada, a humanitarna pomoć, koja je nekoć osiguravala opstanak milijunima ljudi, svedena je na djelić prijašnjih iznosa.

Glad i očaj
Zemlja se suočava s rekordnom razinom gladi, a procjenjuje se da je 4.7 milijuna ljudi - više od desetine stanovništva - na korak do gladi. Pokrajina Gor jedna je od najteže pogođenih. Očaj među muškarcima je opipljiv. "Zvali su me i rekli da mi djeca nisu jela dva dana", govori Rabani slomljenim glasom. "Poželio sam se ubiti. Ali onda sam pomislio kako bi to pomoglo mojoj obitelji? Zato sam ovdje i tražim posao."

Khwaja Ahmad jedva uspijeva izustiti nekoliko riječi prije nego što brizne u plač. "Gladujemo. Starija djeca su mi umrla, pa moram raditi da prehranim obitelj. Ali star sam i nitko mi ne želi dati posao", kaže.

Kada se otvori obližnja pekara, vlasnik okupljenima podijeli stari kruh. U nekoliko sekundi sve je razgrabljeno. Odjednom nastaje nova gužva. Muškarac na motociklu došao je unajmiti jednog radnika za nošenje cigli, a na njega se bacaju deseci muškaraca. U dva sata, koliko je novinarska ekipa provela na trgu, posao su dobila samo trojica.

Prodaja djece za preživljavanje
U obližnjim naseljima, u golim kućama razasutim po neplodnim, smeđim brdima, razorni učinak nezaposlenosti još je očitiji. Abdul Rashid Azimi uvodi novinare u svoj dom i dovodi svoje dvoje djece - sedmogodišnje blizanke Roqiju i Rohilu. "Spreman sam prodati svoje kćeri", jeca. "Siromašan sam, u dugovima i bespomoćan. Vraćam se kući suhih usana, gladan, žedan i očajan. Djeca mi prilaze i govore: 'Tata, daj nam kruha.' Ali što da im dam? Gdje je posao?"

Abdul kaže da je spreman prodati djevojčice za brak ili za rad u kućanstvu. "Ako prodam jednu kćer, mogao bih prehranjivati ostatak djece barem četiri godine", kaže, grleći i ljubeći Rohilu kroz suze. "Srce mi se para, ali to je jedini način." Njihova majka Kayhan dodaje: "Sve što imamo za jelo je kruh i topla voda, čak ni čaj."

Obitelji se češće odlučuju na prodaju kćeri jer se sinovi kulturološki smatraju budućim hraniteljima obitelji, što je u Afganistanu, zbog talibanskih ograničenja obrazovanja i rada za žene, još izraženije. Uz to, postoji tradicija prema kojoj obitelj mladoženje daje dar obitelji djevojke prilikom sklapanja braka.

 
Dugovi i dječji brakovi
Saeed Ahmad već je bio prisiljen prodati svoju petogodišnju kćer Shaiqu, nakon što je djevojčica dobila upalu slijepog crijeva i cistu na jetri. "Nisam imao novca za liječenje. Zato sam prodao kćer rođaku", kaže. Operacija je bila uspješna, a novac je došao od 200.000 afganija (oko 3000 eura) za koliko je prodana.

"Da sam tada uzeo cijeli iznos, on bi je odmah odveo. Zato sam mu rekao da mi sada da dovoljno za njezino liječenje, a u sljedećih pet godina može mi dati ostatak i uzeti je. Postat će njegova snaha", objašnjava Saeed. Za pet godina, kada će imati samo 10, Shaiqa će morati otići u rođakov dom kako bi se udala za jednog od njegovih sinova.

"Da sam imao novca, nikada ne bih donio ovu odluku", kaže Saeed. "Ali onda sam pomislio, što ako umre bez operacije? Predati vlastito dijete u tako ranoj dobi stvara golemu tjeskobu. Dječji brakovi nose svoje probleme, ali budući da nisam mogao platiti njezino liječenje, mislio sam, barem će ostati živa." Praksa dječjih brakova i dalje je raširena u Afganistanu, a zabrana obrazovanja za djevojčice koju je uvela talibanska vlada samo je pogoršava.

Urušavanje humanitarne pomoći
Prije samo dvije godine Saeed i njegova obitelj, kao i milijuni drugih Afganistanaca, primali su pomoć u hrani: brašno, ulje, leću i dodatke prehrani za djecu. No, zbog drastičnog smanjenja međunarodne pomoći, većina je ostala bez te spasonosne podrške. SAD, nekoć najveći donator, prošle je godine ukinuo gotovo svu pomoć. Značajno su je smanjili i drugi ključni donatori, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo. Prema trenutnim podacima UN-a, pomoć primljena ove godine 70% je niža nego 2023. godine. Probleme dodatno pogoršava teška suša koja je pogodila više od polovice zemlje.

Talibanska vlada, koja je preuzela vlast 2021., krivi i prethodnu administraciju. "Tijekom 20 godina invazije stvorena je umjetna ekonomija zbog priljeva američkih dolara", rekao je za BBC Hamdullah Fitrat, zamjenik glasnogovornika talibanske vlade. "Nakon završetka invazije, naslijedili smo siromaštvo, neimaštinu, nezaposlenost i druge probleme." Međutim, vlastite politike talibana, posebice ograničenja nametnuta ženama, ključan su razlog povlačenja donatora. Na pitanje o tome, vlada odbacuje odgovornost i poručuje da se "humanitarna pomoć ne bi smjela politizirati".

Dok dugoročni projekti koje talibani najavljuju možda jednog dana pomognu, milijuni ljudi neće preživjeti bez hitne pomoći. Poput Mohammada Hashema, čija je 14-mjesečna djevojčica umrla prije nekoliko tjedana. "Moje dijete je umrlo od gladi i nedostatka lijekova... Kad je dijete bolesno i gladno, očito je da će umrijeti", kaže on. Lokalni starješina potvrđuje da je smrtnost djece, uglavnom zbog pothranjenosti, "stvarno porasla" u posljednje dvije godine. Jedini dokaz o porastu smrtnosti vidljiv je na groblju, gdje je otprilike dvostruko više malih grobova nego velikih.

Bolnice bez lijekova i opreme
Dodatni dokazi nalaze se u glavnoj pokrajinskoj bolnici u Čagčaranu. Odjel za novorođenčad je najprometniji. Svi kreveti su puni, u nekima su i po dvije bebe. Većina ih je pothranjena i bori se za dah. Medicinska sestra donosi novorođene blizanke. Rođene su dva mjeseca prerano. Jedna teži 2 kg, druga samo 1 kg. U kritičnom su stanju. "Majka im je slaba jer gotovo ništa nije jela tijekom trudnoće, samo kruh i čaj", objašnjava baka Gulbadan. Nekoliko sati kasnije, teža beba je umrla. "Liječnici su je pokušali spasiti, ali nije uspjela", kaže baka. "Nadam se da će barem ova druga preživjeti."

Medicinska sestra Fatima Husseini kaže da ima dana kada umre i do troje novorođenčadi. "U početku mi je bilo užasno teško gledati djecu kako umiru. Sada nam je to postalo gotovo normalno", kaže ona. Dr. Muhammad Mosa Oldat, voditelj odjela, kaže da stopa smrtnosti doseže i 10%, što je "neprihvatljivo". Bolnica, međutim, nema lijekove za većinu pacijenata, pa ih obitelji moraju kupovati u vanjskim ljekarnama. Zbog nedostatka novca, obitelji su prisiljene na teške odluke. Gulbadanina preživjela unuka odvedena je kući jer obitelj nije mogla priuštiti boravak u bolnici. Iz istog razloga kući je odveden i šestotjedni Zameer, koji boluje od izlječivog meningitisa i upale pluća. Njihova malena tijela sada će se morati sama boriti za život.