Veselko Koroman, jedan od najistaknutijih pjesnika, književnih kritičara i esejista hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini, rodio se 7. travnja 1934. u Radišićima u općini Ljubuški. Nakon završene pučke škole u tom gradu te srednje ekonomske i Više pedagoške u Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu 1965. godine diplomira književnost i filozofiju. Radio je kao gimnazijski profesor i lektor, uređivao sarajevski časopis Život (1969.–1972.) i mostarski Osvit (1995.–1998.). Bio je potpisnik Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1971. godine. Pisao je pjesme u kojima je bila njegova zaokupljenost egzistencijalnom problematikom, prirodom i zavičajem, a bavio se i istraživanjem hrvatske književne baštine u BiH. Za svoj književni doprinos Veselko Koroman je dobio brojna priznanja, uključujući Goranov vijenac 1997., nagradu Udruženja književnika BiH za poeziju, te 2015. maslinov vijenac na jezično-pjesničkoj smotri Croatia rediviva ča-kaj-što. Njegovi stihovi urezani su na Zidu od poezije u Selcima na otoku Braču. Od 2012. bio je redoviti član Akademije nauka i umjetnosti BiH, a za dopisnog člana HAZU u Razredu za književnost izabran je 1990. godine. Bio je i član Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Udruženja književnika BiH, hrvatskog i bosanskohercegovačkog PEN-centra.

Iza sebe ostavio je bogatu ostavštinu koja će obilježiti hrvatsku kulturu. Različiti su podatci i o broju pjesama koje je objavio, a prema jednom to je  ukupno njih 512, od čega je njih 145 uvršteno u 78 antologija, 12 u čitankama, a njih 327 je prevedeno na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski i druge jezike. Objavio je ukupno 44 knjige. Književnik Željko Ivanković, urednik Koromanovih sabranih djela, naglasio je „Poezija koja ga je učinila jednim od najvažnijih književnih pojava našeg jezika posljednjih šest desetljeća, a poradi stvaralačkog erosa koji nosi u sebi, i dalje će pridavati središnje mjesto.“ Ono po čemu će sigurno ostati upamćen jesu stihovi  pjesme ‘Doći će vrijeme blagog naroda’, najpoznatija Koromanova pjesma, koja, kazao je književnik Josip Mlakić, na najbolji način pokazuje Koromanovu izdvojenost. Dok su je jedni, Koromanovi progonitelji, doživljavali kao nacionalistički manifest, s druge je strane doživljavana kao apoteoza jednog naroda. Ako je Koroman i mislio na Hrvate pišući ovu pjesmu, onda nije dočekao ‘vrijeme blagog naroda’. A sumnjam, ako uzmemo u obzir odnos Hrvata prema kulturi i velikanima poput Veselka Koromana, da ćemo ikada i dočekati to mitsko vrijeme. Prije nekoliko godina umro je Anđelko Vuletić, još jedan naš književni velikan, koji je ispraćen u tišini i bez pompe, što govori više o nama negoli o Vuletiću, pa i o Koromanu”, konstatirao je  Mlakić.

-Nakon što je u ratu izašao iz Sarajeva, pjesnik Veselko Koroman živi u rodnim Radišićima, blizu Ljubuškog. U međuvremenu je nestalo svijeta koji je napustio i u kojemu je dvadeset godina okajavao svoj fantomski grijeh hrvatstva, a u Zagrebu, u Hrvatskoj, sjete ga se prigodimice, u Matici Zidićevoj i Akademiji Jelčićevoj, na provincijskim dernecima po metropolici. Meni je, međutim, o njegovu osamdesetom rođendanu, u proljeće 2014., ovaj pjesnik važniji nego što je ikada bio. Više je, naime, poezije, hrvatske poezije, u Radišićima kod Ljubuškog, nego na zagrebačkoj Novoj Vesi, skupa s Kaptolom, Gornjim gradom, Harmicom i Starom Vlaškom. Tamo, u tom hercegovačkom selu, izvan Hrvatske, više je hrvatske poezije nego u Hrvatskoj. Tamo je moć pjesničkoga govora, dobro su znali stari udbaši. Koromana krivim što sam tu i što mi je ovaj jezik najveća dragocjenost koju imam. Bez pjesnika bi se hrvatskim blejalo, a ne govorilo.“ napisao  je 19. travnja 2014. Miljenko Jergović. Veselko Koroman umro je 7. siječnja 2025. godine u Mostaru. 

Doći će vrijeme blagog naroda

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima

obilje rana, obilje časti, obilje tuge.

Naroda što ima višu a plemenitu moć,

ravnicu i more, knjige i anđele.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima

najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.

Naroda što je rasut, što živi dugo

na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima

bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.

Naroda što misli, što velik je i miran

na sjeveru i jugu, u srpu vremena.

Miroslav Landeka