1. ožujka 1992. je Bosna i Hercegovina na referendumu odlučila napustiti Jugoslaviju. Ali ne čitava – i tada je počeo rat. Što mladi misle o tom danu: je li to praznik ili dan nesreće?, piše Deutsche Welle.
 
Prošlo je 34 godine otkako je Bosna i Hercegovina stekla neovisnost i postala punopravna članica Ujedinjenih naroda. Ipak, konstitutivni narodi u državi ni danas se ne mogu dogovoriti oko zajedničkog obilježavanja tog datuma. Dok je za jedne 1. ožujak dan koji slave, za druge je to bolan podsjetnik na početak rata.

"Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”, glasilo je pitanje na referendumu o neovisnosti Bosne i Hercegovine od Savezne Federativne Republike Jugoslavije održanom 29. veljače i 1. ožujka 1992. "Da” je zaokružilo 99 posto izašlih na referendum.

No većina Srba iz Bosne bojkotirala je referendum nakon poziva predsjednika Srpske demokratske stranke Radovana Karadžića. Ubrzo nakon referenduma počela je opsada Sarajeva i troipolgodišnji rat tijekom kojeg je ubijeno 100.000 ljudi.

Stavovi definirani uoči referenduma u velikoj su mjeri isti i danas. Službene politike nekada zaraćenih strana, danas podijeljenih u okviru konstitutivnosti, praktično se nisu promijenlile sve te 34 godine. Dok većina Bošnjaka i Hrvata slavi Dan neovisnosti ili prema njemu nema negativne emocije, za Srbe je to događaj koji budi ratne traume.

No postoji nada da bi generacije mladih mogle promijeniti ustaljene narative i konačno postići dogovor o zajedničkom datumu kojim bi se obilježavala i slavila neovisnost Bosne i Hercegovine.

S jedne strane zastave, s druge zaborav

Ulice Sarajeva ovih su dana ukrašene zastavama Bosne i Hercegovine, a u pojedinim gradskim općinama i zastavama s ljiljanima pod kojima je BiH 22. svibnja 1992. primljena u Ujedinjene narode.

Nekoliko kilometara dalje, u Istočnom Sarajevu, nema obilježja države, državnih zastava niti ikakve euforije. Na ulicama su istaknute entitetske zastave, čime se šalje poruka da građani tog entiteta ne osjećaju pripadnost državi.

Dok razgovaram sa prolaznicima u Istočnom Sarajevu, stariji kažu da ih prvi ožujka podsjeća na početak rata. U Sarajevu taj je datum povijesni jer je država stekla neovisnost.

Mlađi stanovnici u oba entiteta s manje emocija govore o Danu neovisnosti.

Nitko od mladih koje sam sreo u Istočnom Sarajevu nije htio komentirati Dan neovisnosti. “Ne zanima me”, bio je najčešći odgovor.

Za većinu mladih u Sarajevu ovaj praznik je važan, ali priznaju da ga uglavnom ne obilježavaju. Mnogi od njih pogriješe pa u odgovoru kažu "Dan državnosti”.

“Dan neovisnosti za mene je prilika da se obilježi postojanje BiH u kojoj mladi napreduju, studiraju, razvijaju se. To je i prilika da se negdje otputuje, da se vide ljepote Bosne i Hercegovine”, kaže studentica Semira Ćato.

Za studenticu Lamiju Hadžimusić, koja ljubav prema državi i društvu pokazuje izlascima na prosvjede sa kojih je i njeno lice postalo poznato, Dan neovisnosti je podsjetnik na sve ono što su prethodne generacije prošle "da bismo mi danas imali pravo biti slobodni, neovisni, kako se i sam praznik zove”.

Dan razdvajanja

"Na žalost, taj dan bi trebao pokazati da smo ujedinjeni, ali on zapravo ponekad pokaže i suprotno, koliko različitosti među nama još postoji. Na žalost, tu je narod zakazao, a ne samo sustav. Ovo bi trebao biti praznik na koji su svi građani BiH ponosni, a ne da smatraju da ga ne trebaju obilježavati”, kaže Hadžimusić.

Dodaje kako većina mladih, na njihovu sreću, nije sudjelovala u ratu i ratnim događanjima u BiH niti u razdoblju kada je održan referendum o Danu neovisnosti i ne mogu taj dan osjećati kao “nešto svoje”.

“Razlog je taj što nikada nisu bili pravilno educirani o tome, nisu stekli dovoljno obrazovanja i to je opet propust sustava. Ipak, nadam se da će mladi shvatiti važnost i vrijednost ovog dana, da im to ne bude samo ‘još jedan neradni dan', nego nešto što žele slaviti i nastaviti obilježavati”, kaže ona.

Za Jovana iz Rogatice (19), koji ne želi razgovarati pod pravim imenom, Dan neovisnosti vrlo je važan dan u godini i puno više od običnog dana.
“Dan kada se u zraku osjeća sloboda koju bi trebalo imati svako živo biće na ovoj planeti. On me podsjeća na složenu povijest, ali i na podjele koje i danas postoje”, kaže on.

Čudno mu je što je u jednom entitetu ponedjeljak 2. ožujka neradni dan, dok je u Republici Srpskoj u kojoj živi, to radni dan bez institucionalnog obilježavanja i proslava.

Iako većina građana Republike Srpske odbacuje zajednički Dan neovisnosti, postoje i oni, posebno mlađe i postratne generacije, koji se poistovjećuju s tim datumom.

To je dan od kad smo to mi, građani!

Aktivistkinja i direktorica Udruženja Oštra nula iz Banje Luke, Milica Pralica, kaže kako neovisnost nije samo međunarodno priznanje i teritorijalni integritet, nego stvarna suverenost građana, čega u BiH, kako smatra, nedostaje.

"Živimo u državi u kojoj su ljudi ustavno podređeni etničkim kolektivitetima. Ne možemo se politički definirati kao građani, već smo svedeni na tri etničke kategorije. Građanski identitet je potisnut, a sustav je konstruiran tako da održava ravnotežu između etničkih elita, a ne prava pojedinca. Institucije su zarobljene. Država funkcionira po principu političke lojalnosti, a ne kompetencije”, kaže Pralica.

Uviđa da korupcija, nepotizam i stranačko zapošljavanje nisu incidenti, nego mehanizam upravljanja. Vjeruje da je neovisnost bez vladavine prava i socijalne pravde tek forma bez sadržaja.

“Zato smatram da nismo doživjeli neovisnost kakvoj smo se nadali – neovisnost građana, a ne neovisnost etnonacionalnih struktura moći. Ipak, odbijam prihvatiti cinizam kao odgovor. Država se ne napušta – država se demokratizira.”

“Zbog toga što imamo različite koncepcije budućnosti, odnosno političke zajednice u kojoj treba živjeti”, kaže filozof i profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić. Polarizacija oko Dana neovisnosti trajat će sve dok etnonacionalizam bude dominantna ideologija, smatra on.

Tko će još ostati u Bosni i Hercegovini?

“Mislim da je etnonacionalizam ušao u svoju posljednju fazu, koju ironično zovem etničko čišćenje od samih sebe. Imamo zastrašujući egzodus mladih, radno sposobnih ljudi pripadnika svih konstitutivnih naroda koji kupuju kartu u jednom smjeru i zauvijek odlaze”, kaže Mujkić.

Dodaje da će ovakvo stanje trajati sve dok ne prevlada razum i ne dođe do reorganizacije društva.

Pralica uviđa da je odnos mladih prema ovom datumu duboko uvjetovan podijeljenim društvom u kojem su odrasli. Mnogi mladi Bosnu i Hercegovinu uopće ne doživljavaju kao svoju političku zajednicu. “Njihovi simbolički centri su Zagreb ili Beograd. Imamo i one koji obilježavaju ovaj datum, ali kroz simboliku koja isključuje druge. A značajan dio mladih ovaj dan vidi samo kao neradni dan ili produženi vikend. To nije generacijski problem – to je politički proizvod. Mladi su odrastali u sustavu tri istine, tri obrazovna narativa i permanentne krize”, kaže Pralica.

Neki novi datum?

Sociolog Vladimir Vasić kaže da je tužno što se 30 godina ne može pronaći kompromis i zajednički nazivnik o državi u kojoj živimo. Vjeruje da mladi u budućnosti mogu pronaći dogovor i približiti stavove udaljene više od 30 godina, ali dodaje da bi to morao biti novi datum.

Jovan nije optimističan i ne vjeruje da će nove generacije pronaći rješenje. “Na žalost, mislim da će se vrlo teško dogovoriti. Jednostavno smo takvi, skloni prepirkama, raspravama, svađama, većina roditelja to prenosi na svoju djecu i zbog toga se može osjetiti velika mržnja među ljudima širom BiH”, kaže ovaj srednjoškolac.

Lamija je optimističnija i vjeruje da nove generacije mogu sve. “Mnogo više od dogovora oko novog datuma koji bi obilježavao neovisnost ove države. Nas ne dijele priče iz prošlosti, zaboravili smo što znači riječ nacionalizam i to je nešto predivno. Neki novi klinci mogu sve, shvatili su koliko je važno voljeti, poštovati i boriti se za bolje sutra”, dodaje.

Pralica smatra da rješenje problema nije u promjeni datuma, nego u karakteru države. "Zajednicu stvara osjećaj pravde, jednakosti i sigurnosti. Ako želimo da se nove generacije dogovore, moramo im ponuditi državu u kojoj zakon vrijedi jednako za sve. U kojoj diploma znači znanje, a ne stranačku pripadnost. U kojoj socijalna prava ne ovise o etničkom ključu. U kojoj institucije nisu produžena ruka političkih stranaka. Bez reforme obrazovanja, bez ozbiljne i dosljedne borbe protiv korupcije i bez uklanjanja etnonacionalnog monopola nad politikom, svaki praznik ostaje prazna simbolika”, zaključuje Pralica.