Godine su prolazile, smjenjivala su se brojna ukopavanja i identifikacije, a Fadila i dalje čeka da ukopa makar jednu kost sina i supruga.

Fotografija nastala u selu kod Srebrenice, u bazi vojnika UN-a, bilježi običan dječji trenutak, prijatelje na okupu, bezbrižne i sretne. Danas je ona svjedočanstvo života koji je prekinut. Za Fadilu Ademović to je jedna od rijetkih uspomena na sina Fahrudina, kojeg je posljednji put čula kako joj govori: “Mama, ja hoću s tobom.”, piše Detektor.

Pet kilometara od Potočara, put okružen drvećem vodi do naselja Šušnjari. Ovim su putevima nekada djeca Fadile Ademović odlazila u školu, a ona s komšijama dijelila svakodnevnicu. Na kapiji ispred kuće nas dočekuje Fadila. Ona više ne živi tu, ali dolazi nekoliko puta godišnje, piše Detektor.

Objašnjava da je to nova kuća, dok iznad gledamo u ostatke stare obiteljske kuće, gdje je Fadila živjela sa suprugom Hajrudinom, sinom i dvije kćerke. Na jednoj cigli uklesano je ime “Fahrudin”. On je bio Fadilin sin.

Nakon što je Srebrenica proglašena zaštićenom zonom, snage UNPROFOR-a imale su bazu iznad njihove obiteljske kuće, u mjestu Jaglići, priča Fadila pokazujući novinarima fotografiju na kojoj je njen Fahrudin s prijateljem Semirom i drugom djecom.

 -Djeca bi odlazila do vojnika, a oni bi im poklonili čokoladice, prisjeća se Fadila. Nerijetko bi ih fotografirali.

Na fotografiji koju gledamo su nasmijani dječaci, nesvjesni svega što će uslijediti.

 -Oni su išli dole u školu u Potočare… Njih dvojica (Fahrudin i Semir) vazda zajedno. I onda kaže, ‘ja neću ovdje živjeti, ja ću’, kaže, ‘praviti kuću u Srebrenici, kod Semira’, prisjeća se prijateljstva svog sina.

U srpnju 1995. godine obitelj Ademović krenula je iz svoje kuće kada je došla vijest o padu Srebrenice.

 -Kad smo polazili iz kuće… kupili mu harmoniku da svira… i on hoće da uprti da nosi. To da ponese sebi. ‘Baci je’, rekoh, ‘da pređemo, kupit ćemo ti najskuplju’, prepričava majka.

Posljednje riječi…

Bez majke, sestara i harmonike, Fahrudin je morao krenuti preko šume sa ocem.

 -Mama, ja hoću s tobom, bile su posljednje Fahrudinove riječi koje je Fadila čula i koje će u njoj odzvanjati desetljećima nakon što vojnici nisu dozvolili da sin krene s majkom.

 O njihovom rastanku govori tiho. S dvije kćerke, otišla je u pravcu Potočara, gdje je prenoćila, a sutradan su prebačeni na, za njih, slobodnu teritoriju. Dani su prolazili u nadanju da će neko pokucati na vrata s viješću da su preživjeli.

 -Samo čekam, gdje god kažu ‘izišao neko živ iz šume’, trčiš, letiš, da čuješ, daj da znadeš išta… Ali nikad ništa. Nikad…, priča Ademović.

Dugo je živjela u Zavidovićima, a svaki dan je za nju bio nova borba za preživljavanje. Pomišljala je i da sebi oduzme život.

 -Onda mi na um padnu curice. Kud će one? Allah dadne pa me odvrati. Borila se sve, borila se. Radila po svunoć. Sjednem i pletem. Plele se pape, čarape, pa prodaš. Počeše dolaziti neki stranci, otkupljuju. Sve da školujem djecu, ispričala je Fadila novinarima Detektora.

Nekoliko godina nakon rata, na zgarištu nekadašnjeg doma u Šušnjarima čekali su je samo tragovi života kakav je poznavala. Na istom mjestu gdje je izgubila gotovo sve, pokušala je ponovo izgraditi dom.

 -Kad sam napravila i zakonačila se, sama tu, sanjam ga, izbije ondje na onom ćošku. Sin mi. Dođe. Ja skočim, ‘hajde’, reko’, ‘sine, evo mama napravila kuću’, govori.

 I dalje čeka…

Godine su prolazile, smjenjivala su se brojna ukopavanja i identifikacije, a Fadila i dalje čeka da ukopa makar jednu kost sina i supruga.

 -Hoću da se zna da je moj sin postojao i da bi se našlo šta da se ukopa, dok sam živa da makar jednom odem na mezar, nada se Fadila, kojoj je danas jedna od rijetkih uspomena fotografija sina s prijateljima koju su uslikali vojnici UNPROFOR-a, a koju je pronašao Memorijalni centar Srebrenica radeći na projektu sa Univerzitetom u Amsterdamu.

U genocidu u Srebrenici, Fadili su ubijeni i brat i brojni članovi obitelji. Dok govori o prošlosti, glas joj zadrhti. Ali kada govori o mladima koji su preživjeli i uspjeli izgraditi svoje živote, na licu joj se pojavi osmijeh. U njihovim uspjesima vidi nastavak života.

 -Nikad nisam rekla ‘što je onaj živ, a moj nije’… Ne mogu, strah me Boga. Bude mi drago kad je uspjelo da se iškoluje, da je stalo svojom nogom na pravi put i da živi čisto, pošteno, kaže sugovornica Detektora.

 Mladim generacijama poručuje da uče o genocidu, da ne mrze nikoga, da znaju šta se desilo, da pamte i da nikada ne zaborave.